Islam Islamski brak 

Šta treba da znaju oni koji žele sklopiti brak u skladu sa islamskim propisima?

Podijelite!

Mnogi ljudi koji se odluče na šerijatsko sklapanje braka, odnosno, vjenčanje u skladu sa islamskim propisima, ne poznaju osnovne propise vezane za sami brak, sklapanje braka i koje uvjete treba ispuniti da bi brak bio legitiman. To je, svakako, zabrinjavajuće, pogotovo kada se u vidu ima činjenica da brak koji se sklopi na šerijatom nepropisan način nije validan, te da se takav život smatra zinalukom – bludom, vanbračnom zajednicom, što predstavlja veliki grijeh koji vodi u vatru džehennemsku…

Nažalost, većina mladića i djevojaka ne poznaje osnovne propise braka i ulaska u bračnu zajednicu, jednostavno, ne znaju šta treba da urade da bi se na ispravan način vjenčali. Jedan od uzroka takvog stanja svakako je nepostojanje institucije koja je ovlaštena od strane države da obavlja šerijatska vjenčanja. Šta treba da urade oni koji se odluče na sklapanje braka, a da to bude u skladu sa propisima islama? U narednim redovima pojasnit ćemo osnovne stvari koje je potrebno znati za naše prilike u Bosni i Hercegovini, s tim da nećemo ulaziti u detalje u pogledu samih propisa. Brak se definira kao ugovor između muškarca i žene kojim intimno naslađivanje među njima postaje dozvoljeno. Da bi se brak smatrao ispravnim i valjanim, potrebno je ispuniti sljedeće uvjete:

1. Dozvola ženinog staratelja (velija). Uvjet da bi neko mogao biti staratelj ženi jeste da bude musliman, muškarac (obično je to djevojčin otac, a ako nema oca, onda djed, a ako nema djeda, onda amidža, a ako nema amidže onda brat itd. Ukoliko niko od ženine rodbine nije musliman, onda se starateljstvo prepušta kadiji (u našem slučaju muftiji ili čovjeku koji slovi kao učen u šerijatu), da je punoljetan i slobodan. Većina islamskih pravnika smatra da žena ne može udati samu sebe, a na to upućuju sljedeći dokazi (navodimo samo neke):

• Hadis od Ebu Musaa, koji prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema braka bez staratelja.” (Hadis je vjerodostojan. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madža i Ahmed)

• Hadis od Aiše, radijallahu anha, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja se kod žena uda bez dozvole svoga staratelja, njen je brak ništavan, njen je brak ništavan, njen je brak ništavan…” (Hadis je vjerodostojan, a bilježe ga Tirimizi, Ebu Davud, Ibn Madža i Ahmed) Također, prema mišljenju većine islamskih pravnika, uvjetuje se da staratelj bude jedna strana u ugovoru, tj. da on uda svoju štićenicu ili da nekoga opunomoći za to.

2. Dva pravedna svjedoka. Pod pravednošću se podrazumijeva da ne čine velike grijehe i da se klone većine malih grijeha. To znači da svjedoci ne mogu biti osobe koje ne klanjaju, niti oni koji piju alkohol, bludnice itd. Zbog pomanjkanja pravednosti u današnjem vremenu, dobro je osigurati što više svjedoka.

3. Forma ugovora o vjenčanju, tj. ponuda i prihvatanje (ar. idžab i kabul). Sastoji se od toga da muž, ili njegov zastupnik, jasnim riječima izrazi staratelju bračnu ponudu za ženu koju želi za suprugu. Naprimjer: “Daj mi za ženu tu i tu (navesti ime), svoju kćerku!”, a staratelj treba jasno i nedvosmisleno da izjavi: “Dajem ti za ženu tu i tu (navesti ime), svoju kćerku.” Zatim se traži pristanak djevojke. Nakon toga će muž izjaviti: “Uzimam je za svoju ženu.” Ova ili slična, sličnim riječima izražena forma veoma je bitna i svjedoci treba da je čuju, a pohvalno je i da je potvrde u usmenom i pisanom obliku.

4. Mehr – vjenčani dar. Mehr je vjenčani dar koji se daje ženi na ime dozvole spolnog odnosa sa njom. Davanje mehra je vadžib (obaveza) i smatra se uvjetom za ispravnost braka. Visina mehra mora se odrediti prije intimnog odnosa i nije dozvoljeno imati odnos prije nego što se odredi visina mehra, svejedno bio on isplaćen odmah ili kasnije. Postoji saglasnost islamskih pravnika u tome da mehr može biti sve ono što ima neku vrijednost, svejedno radilo se o predmetima ili koristima. Bračni ugovor nije uvjetovan spominjanjem mehra.

5. Oglasiti sklapanje braka. Sklapanje braka mora biti javno. Islam ne poznaje tzv. tajni brak.

Dakle, ovo su uvjeti koji se moraju ispuniti da bi brak, sa šerijatske strane, bio ispravan. Prema tome, ukoliko se brak sklopi pred svjedocima koji tvrde da su čuli od mladenaca izjave o ponudi i prihvatanju braka, uz dozvolu ženinog staratelja, te ukoliko se ugovori i zapiše visina mehra, ukoliko se brak obznani i ne sklapa na određeno vrijeme, takav je brak potpuno ispravan sa šerijatske strane.

Shodno ovome što smo rekli, sklapanje braka obavlja se na sljedeći način: mladoženja dođe kod oca (ili druge osobe koja je staratelj) djevojke i pita ga: “Da li ti udaješ svoju kćerku (navesti ime) i daješ za ženu meni (uz mehr od toliko i toliko)?” Staratelj odgovara: “Udajem svoju kćerku (navesti ime) za tebe (uz mehr od toliko i toliko).” Na upit o tome da li pristaje, djevojka izražava svoj pristanak. To čuju dvojica svjedoka i time je brak sklopljen. I poslije toga nije potrebno obavljati vjenčanje pred hodžom, kadijom ili nekim učenim čovjekom, niti je uvjet ispravnosti to zabilježiti u knjige. Prisustvo učene osobe tu je samo s ciljem da se pojasne propisi samoga braka. Stoga, nema nikakve osnove tretirati šerijatsko vjenčanje kao “vjersko” i to shvatati kao vjerski obred uz učenje ajeta iz Kur’ana i dove na kraju. To je sklapanje ugovora, kao i svako drugo, i pogrešno mu je davati epitet “vjerskog”, što ćemo vidjeti iz daljeg teksta.

Kada uzmemo u obzir današnju situaciju gdje dolazi do zloupotrebe ovakvog načina sklapanja braka, nameće se pitanje: šta daje legalitet braku? Činjenica je da izostavljanje evidentiranja ugovora o braku postaje uzrok brojnih problema među supružnicima i najčešće žena tu bude u ugroženom položaju (isplata mehra, razvod i sl.). Zbog toga su šerijatski sudovi prakticirali da se ugovor o vjenčanju evidentira i, u slučaju spora, žena je zaštićena u pogledu isplate mehra i drugih prava koja joj pripadaju. Ukidanjem šerijatskih sudova u našoj zemlji, šerijatsko sklapanje braka obavljaju službenici Islamske zajednice, međutim, takvo vjenčanje ne važi kada su u pitanju državni zakoni.

U mnogim zemljama svijeta (neke evropske zemlje, Australija itd.) šerijatsko je vjenčanje priznato od strane države i, u slučaju eventualnog spora, stvar se rješava pred državnim sudom. Naprimjer, ukoliko muž neće da isplati mehr ženi, onda u tom slučaju žena može da ga tuži na sudu i na taj način ostvari svoje pravo.

Praksa koja je ustaljena kod nas jeste da se obavljaju dva vjenčanja – jedno pred matičarom (državnim organima), drugo pred vjerskim službenikom Islamske zajednice. Međutim, sklapanje samo šerijatskog vjenčanja nema svoju pravnu težinu što se tiče bračnih prava i obaveza. Nažalost, još ne postoji sporazum Islamske zajednice sa državom gdje bi samo šerijatsko vjenčanje bilo priznato zakonom od strane države, kao što je praksa u mnogim zemljama svijeta. Ovakva praksa je uzrokom da se mnogi prema islamskim propisima koji su vezani za brak odnose nemarno i neozbiljno.

Sve se svodi na individualnu svijest i stepen bogobojaznosti samih supružnika. Posebno naglašavam neozbiljan, i slobodno mogu kazati, podrugljiv odnos prema propisu mehra. Nerijetki su slučajevi gdje žena, prilikom sklapanja šerijatskog vjenčanja (koje je eto “vjersko” i samim tim “poželjno”, a ne obavezno vjenčanje, prema krivom shvatanju našeg naroda) kaže visoku cijenu (npr. kilogram zlata ili 20.000 KM) samo da bi se pred ljudima pokazalo kako je “vrijedna”. Taj mehr, naravno, ženi nikada ne bude isplaćen, niti ga žena, iz svoga neznanja, traži. Ovo je samo jedan primjer neozbiljnog odnosa i izrugivanja sa Allahovim propisima.
___________________

U islamskom omladinskom časopisu Saff (broj 101, 1. avgust 2003. / 3. džumadel-uhra 1424. h. g., str. 12–13), mr. hfz. Senaid Zajimović napisao je lijep tekst u dva nastavka pod naslovom “Brak bez garancije” u kojem navodi da samo šerijatsko vjenčanje u Bosni nije dovoljno jer nema pravno utemeljeni legalitet. Da bi nam bila jasnija slika o čemu budući supružnici treba da povedu računa kada se odluče na sklapanje braka, navodimo dijelove toga teksta:

“Nekada je brak sklopljen pred vjerskim organima (šerijatskim sudovima) imao svoju težinu jer ga je priznavala država i u potpunosti stajala iza njega. Kadije su vjenčavale i razvrgavale brakove, a država je priznavala njihov čin. Šerijatski sudovi su ukinuti 6. marta 1946. godine i od tada šerijatska vjenčanja imaju samo formalnu ulogu. Zbog toga se nameće pitanje da li imam ili drugi učen čovjek ima pravo sklopiti brak i da taj brak u isto vrijeme bude pravno validan, odnosno da li su njime zagarantirana prava žene? Da li žena putem samo šerijatskog vjenčanja može steći sva ona prava i obaveze koje stječe putem legalno zasnovanoga braka pred matičarom?

U slučaju da se supružnici hoće razvesti, da li imam ili njemu odgovarajuća osoba mogu razvrgnuti postojeći brak, s obzirom na to da ga je on sklopio i da takav bude verificiran od strane države? Da li će u slučaju kada muž neće da isplati mehr ženi, imam ili svjedoci nadoknaditi mehr, ili na neki drugi način prisiliti muža da ga isplati? Da li država priznaje izjave svjedoka ugovora o vjenčanju ukoliko jedna od bračnih strana negira postojanje braka u slučaju da ne postoji sporazum između države i Islamske zajednice? Šta je sa pitanjem nasljedstva ukoliko muž negira postojanje braka? Sve su ovo pitanja koja me navode da predložim ubrzanje sporazuma između Islamske zajednice i nadležnih organa vlasti o priznavanju sklopljenih brakova od strane Islamske zajednice, kao što su to učinile Norveška, Danska, Švedska i druge države Evrope sa svojom islamskom zajednicom.

Drugo što bih predložio jeste sklapanje brakova pred općinkim matičarom sa zahtjevom da se pitanje mehra uvrsti pod posebnu klauzulu, kako bi on bio legalno obavezujući i čime bi se izbjeglo njegovo svođenje na dobrovoljan vid davanja kao što je to naša praksa. Inače, jedina razlika između brakova sklopljenih pred imamom ili drugim učenim čovjekom i općinskim matičarom jeste u tome što općinski matičar ne uvrštava mehr kao uvjet sklapanja braka. Zbog toga smatram da se prilikom vjenčanja treba dogovoriti sa lokalnim matičarom o uvrštavanju mehra u ugovor o vjenčanju, čime bi njegovo vjenčanje zamijenilo sva druga, i tajna i javna vjenčanja od strane ljudi iza kojih zakon ne stoji.

Samo na ovaj način ženi se mogu garantirati njezina prava na izdržavanje, mehr, nasljedstvo itd. Neko će reći da u prvo vrijeme islama ashabi, radijallahu anhum, nisu pisali ugovore o braku niti o mehru kao uvjetu za sklapanje braka. To je tačno. Međutim, kada su ljudi počeli odgađati isplaćivanje mehra, a period isplate se odugovlačio, počeli su i zapisivati ugovore o vjenčanju i mehru kao dugu. Pisani dokument bio je dokaz da je određena žena supruga dotičnog čovjeka. I (Medžmuu fetava, 32/131)

Zbog izostavljanja evidentiranja ugovora o braku dešavali su se brojni problemi među supružnicima. Nećemo naći knjigu islamskih pravnika a da se ne spominje makar jedan takav slučaj. Izostanak evidencije i službenog zapisa o zasnivanju braka izvor je manipulacije. Ljudima slabog imana daje se pravo da ustvrde kako je određena žena supruga jednog od njih iako je istina daleko od takve tvrdnje. Oni će pribaviti i lažne svjedoke koji će potvrditi njihovu laž. Drugi će, bježeći od obaveze izdržavanja, negirati ženidbu sa određenom ženom. Vrlo često ljudi je negiraju kako bi izbjegli obavezu očinstva. A o mehru i ženinom pravu na njega da i ne govorimo.

U našim bosanskim brakovima jedva da i postoji nešto što se zove mehrom u formi koju je šerijat propisao. Institucija mehra je na nivou dobrovoljnoga davanja i vraća se dobroj volji muža. Nekad se on isplaćuje, a nekada žena, i ne znajući koliko je to njezino pravo, oprosti mehr svome mužu iz ljubavi prema njemu, a nekada se jednostavno prešuti njegova obligatnost.

Related posts

Leave a Comment