Vijesti 

MIGRANTI U BIHAĆU: SVI SE ZOVU MUHAMED ALI I SVI MISLE DA HRVATI NISU DOBRI LJUDI

Podijelite!

“Croatian people not good, Croatian police not good, they say “pi… matre” and beat”. Pakistanac Yousuf Eyan doprije koji mjesec nije čuo za Hrvatsku, a sada zna sve o njoj pa nam tako priča da su tamo ljudi zli jer zovu policiju kad ga vide, a nešto gore od hrvatske policije teško da može u ovom trenutku zamisliti.

Priča kako uzimaju novac, razbijaju mobitele i tuku, onda ih dovezu na granicu s BiH, opet kažu “pi… matre” i otjeraju. Možda to nije istina, donosi priču ekipa zagrebačkog Jutarnjeg lista koja je posjetila kamp migranata u Bihaću kod stadiona NK Jedinstvo.

Yousuf je smješten u zgradi u kojoj je nekada bio đački dom, ali nikada to nije opet postao nakon totalne ratne devastacije. Ko zna je li mu to uopće pravo ime, nevjericu na našim licima uvidio je kada je rekao da ima samo 17 godina, objašnjavajući samoinicijativno da izgleda možda starije zbog brade.

Nikakvih dokumenta nema, baš kao što ih nema nijedan drugi migrant trenutno smješten u oronuloj zgradi kroz koju ih je u samo mjesec i po prošlo hiljadu-dvije, ko zna? Uvjetno rečeno – prošlo, jer se većina koja je napusti zbog puta u Hrvatsku ubrzo u nju vrati pa kad im rodbina pošalje novac i kad kupe nove mobitele, kreću opet. Yousuf se, kaže, sprema na četvrti pokušaj.

Umorni od svega

– Probao sam triput u dvije sedmice, sada skupljam energiju jer sam umoran od svega. Čekam da mi brat iz Francuske opet pošalje novac pa ću probati još jednom, on će me i primiti kad jednom dođem do Francuske. Ako razmišljam o problemima, umrijet ću čekajući bolja vremena, zato moram stalno pokušavati. Posljednji put došao sam do slovenske granice, kod rijeke Kupe su me uhvatili, uzeli mi 100 dolara, a mobitel bacili u rijeku. Istukli su me i stavili mi lisice pa me odvezli natrag do granice s Bosnom. Sada sam opet tu – kaže Yousuf.

Dobro je poznat aktivistima Crvenog križa koji se u kampu brinu o potrebama migranata.

Jedan od njih, Erman, kaže nam da je Yousuf pri prvom pokušaju imao nesvakidašnju anegdotu. Mislio je u Hrvatsku ući preko Velike Kladuše, smatrajući da će mu biti lakše, no greškom je ušao prije i ne znajući da je u zabranjenoj zemlji stigao, pričao im je to kasnije, “do nekog sela koje se zove Karlovac”.

Volonteri Crvenog križa iz Bihaća

U kampu je cijeli dan dežurno troje aktivista Crvenog križa koji za migrante osiguravaju sve, od hrane do odjeće. Prostor 24 sata na dan osigurava policija, poslije 23 sata niko ne smije u grad, zato je tamo relativno mirno. Znaju se potući oko mobitela, primjerice, ostave ga na punjenju, a kada se vrate, neko ga ukrade.
Vlasnik tada nastoji pronaći krivca, a živci su tanki svima. U dvorištu je živo, osim punkta Crvenog križa i policije, tamo su i toaleti te improvizirane kupaonice. Jednom dnevno u vrijeme ručka dolazi i ljekar. Na mjestu im daje tablete za bolove po potrebi, a osim dva-tri slučaja šugavosti nije bilo većih problema sa zdravljem.

Yousuf nas vodi u svoju sobu. Zgrada nema prozora ni vrata, no prolazeći stubištem svejedno osjećamo snažan zadah urina.

Usput su madraci i deke na kojima spavaju ljudi, do njih su djeca koja viču, po podu ostaci nagorenog drva među ciglama gdje su neki spremali hranu, jer ovu koju dobivaju uglavnom ne vole. U velikoj sobi koja ima ulogu blagovaonice posloženi su stolovi. Tri čovjeka iz Yousufove grupe su na svojim ležajevima, on nam pokazuje svoju deku. Ponaša se poput domaćina kojemu su u goste stigli dragi ljudi, iako smo iz Hrvatske.

S Ermanom iz Crvenog križa idemo na sprat iznad, tamo su separirani muslimani koji se drže ramazanskog posta. Među njima je Pakistanac Enviti Adhar, koji se večer prije vratio iz Hrvatske. Kaže da mu je policija uzela 200 eura. Erman ga pita šta je s muškarcem iz njegove grupe, sjeća se da je imao sijedi pramen.

Nemaju novca

– On je uspio proći u Sloveniju, mene su vratili s Kupe. Pješačili smo sedam dana – odgovara mu migrant, jedan od rijetkih kojemu je ovo bio prvi pokušaj. Benan iz Irana vraćen je također triput. Želi doći do Italije, jer smatra da ga iz te zemlje neće vratiti u onu iz koje je ilegalno ušao u njihovu.

 

– Ja sam jedan od onih koji nemaju novca pa ne mogu platiti krijumčarima, zato sam osuđen pješačiti kroz vaše džungle. Nisam imao sreće, jer bih uvijek naletio na hrvatsku policiju koja je jako gruba, jednom su nas tukli. Ne želim reći ni da su dobri niti da su loši. To je njihova zemlja i oni samo rade svoj posao. No, isto tako, morate znati da mi nismo životinje, već samo ljudi koji trebaju pomoć – kaže Benan.
Obično se migranti pozivaju na rat u svojoj zemlji, zato vole reći da su iz Sirije, no ovaj Iranac ne taji svoje porijeklo.

– U mojoj zemlji nije rat pa ne bježim od njega, ali nadam se da će se što prije zaratiti, jer vlada te zemlje ne radi za narod, već protiv naroda, mi smo za njih neprijatelji. Bježim od njih, ja sam ovdje zaslugom vlade Irana – kaže on.

Pitamo ga je li čuo kako su neki migranti stradali u Srbu, a on kaže da sve zna, da je čuo da je policija zaustavila jedno vozilo pucnjevima te da je pritom ranjeno 22 ljudi, a ubijeno jedno dijete (nije bilo mrtvih, ranjeno je dvoje djece, a još sedmero ozlijeđeno zbog prebrze vožnje krijumčara op. a.).

Bez ikakve naknade po cijele dane u bihaćkom izbjegličkom kampu volontiraju jedva punoljetni Erman, Sinan i Orhana. Pričaju nam da je najmanje Sirijaca, najviše Pakistanaca, Afganistanaca, Iračana, Iranaca, ima čak i Somalaca.

Volonteri

– Dođu da bi otišli, evidentiramo ih možda 70 posto, neki se ne jave jer samo prespavaju. Svaki dan ih upišemo oko 120 novih, nijedan nema dokumente, a svi se zovu Muhamed i prezivaju Ali. Jednom dnevno dobivaju hranu na kašiku i paštetu za poslije, ali u pravilu to ne jedu. Odlaze u Hrvatsku, ako se ne vrate za četiri dana, vjerovatno su uspjeli doći do Slovenije. Svi se žale na hrvatsku policiju, da su grubi, uzimaju im novac, razbijaju mobitele ili im šarafcigerom oštete dio gdje ih pune. Jedna 16-godišnjakinja nam je rekla da su putovali 17 dana samo na vodi, imamo jednu porodicu koja je u Srbiji bila tri godine, tamo su dobili dvoje djece pa onda krenuli dalje. Pomažemo im podići novac u banci koji im pošalje rodbina, jer oni nemaju dokumente pa ne mogu. Svi žele u Italiju, Francusku, Njemačku, Španiju – pričaju nam.

Na evidencijske listiće koje zovu tiketima upisuju brojeve pod kojima uvedu migrante, a oni im služe da podignu dnevni obrok ili sedmičnu odjeću i deku, no kako uglavnom izmišljaju imena, dobar dio zloupotrebljava dobrotu donatora bihaćkog Crvenog križa pa pod drugim lažnim imenima nekoliko puta previše koriste svoja prava.
– Jadni ljudi, pokušavamo im pomoći, svi smo mi prošli rat pa znamo kako je. Meni su, doduše, pričali o tome – kaže Orhana (22).

Odbijaju pomoć u hrani i novcu, a prihvaćaju krov nad glavom i deku

Stanovnici Bihaća prijateljski dočekuju migrante, neki koji imaju slobodnih stanova nude besplatno noćenje. Oni u pravilu odbijaju pomoć u novcu i hrani, krov nad glavom i toplu deku će prihvatiti. Pekara, frizerski salon i market najbliži kampu cvjetaju od posla. Na distanci drže samo Alžirce, bije ih glas da lako potežu noževe.

U BiH mjesečno uđe više od 1.000 migranata

U BiH mjesečno novom balkanskom rutom preko Albanije iz pretrpanih kampova u Grčkoj uđe više od 1.000 ljudi, u pet mjeseci evidentirali su ih 5.500. U isto vrijeme u istom periodu naše drage komšije, Slovenci, bilježe 1.221 osobu koja je u njihovu zemlju ušla ilegalno.

Razlika ova dva broja su naši sagovornici i svi drugi migranti u najvećim bosanskim hotspotovima – Bihaću i Velikoj Kladuši, koji imaju jednu jedinu misiju – ilegalno ući, a potom isto tako izaći iz Hrvatske. Uprkos tome, samo za naše vlasti ovo još uvijek nije migrantski val, već pojačani broj ilegalaca, stoji u priči Jutarnjeg lista.

cazin.net

Related posts

Leave a Comment