Islam 

Djevojka iz Sarajeva koja se vratila vjeri poslije slušanja predavanja u BKC-u

Podijelite!

Predivna priča o djevojci koja je u svom društvu, udaljenom od vjere, izgubila opkladu i za “kaznu” morala otići na jedno islamsko predavanje koje se održavalo u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu…

Čovjek nikada ne zna šta ga u životu čeka i u tome se krije velika Allahova mudrost, koju shvatimo u trenutku kada nam se život iz temelja promijeni, kada se pred nama otvore sasvim drugi vidici i kada i na sebe i na sve oko sebe počnemo gledati nekim drugim očima, ljepšim, i doživljavati sve na drugi način. Nikada u životu nisam mogla ni zamisliti da ću nekada otići na islamsko predavanje, pa čak ni iz čiste opklade. Ali, eto, dogodilo se: došla sam na zadnje islamsko predavanje u BKC-u. Kako? Moji prijatelji na Facebooku vidjeli su obavještenje i poziv na to predavanje koje je neko lajkao, tako da smo se počeli šaliti s tim, da bismo na kraju poveli opkladu i ja sam izvukla deblji kraj: na mene je palo da moram otići i to sa šamijom na glavi.

Ovako je, prije više od pola godine, počeo moj put u vjeru, koji sada želim da vam otkrijem, a koji ne mogu a da ne ispričam svim svojim sestrama i braći koje mi majka nije rodila.

Djevojka sam koja je odrasla sasvim daleko od islama i svega što ima veze sa vjerom, osim proslave Bajrama, iftara za nanu i dedu, i mog muslimanskog imena. U maju 2015. vidjela sam komentare na Facebooku kod nekog od mojih prijatelja, ispod plakata najave islamskog predavanja u BKC-u. Dio moje “raje” skupio se i doslovno ismijavao sa nazivom teme i idejom predavanja, pa sam im se priključila, a oni su izumili opkladu kako će onaj ko je izgubi, otići na predavanje spomenuto na tom statusu, i kroz nekoliko sati, upravo ja sam izgubila igru. Nedjelja je termin kad moram otići, pod uvjetom da stavim mahramu. Pomislila sam: Nije mi dosta što moram otići kod “vehabija” na predavanje, nego još moram i mahramu imati! Ali, opklada je opklada.

Teškog srca uputila sam se ka BKC-u, šeprtljavo sam uspjela učvrstiti klizavu svilenu mahramu i potpuno nesigurna ušla i sjela da izvršim zadatak i nestanem. Oko mene je bilo mnoštvo mladića sa bradama, pristizale su žene pod nikabom i mahramama, a ja sam u čudu razmišljala kako se vjerovatno nikad u svom životu nisam našla sa “njima” u tolikom broju. Razmišljala sam kako sam baš ja upala u takav jedan skup! Otkud baš ja!? Slušala sam predavanje jer nisam imala drugog izbora, a da budem iskrena, željela sam čuti o čemu to pričaju ljudi o kojima sam mnogo puta čula razne stereotipe i nerijetko negativnosti. Kako je prolazilo vrijeme, uhvatila sam samu sebe da pomno upijam riječi predavača, ali to nisam htjela priznati.

Nakon predavanja, krenula sam polahko kući i cijelim putem do kuće gledala sam u sopstvene korake, razmišljajući o onome što sam čula. Iznenađena, emotivna, uplašena, uzbuđena, sretna, zbunjena – samo je dio emocija koje su se tu noć naizmjenično pojavljivale u mojoj glavi. Nisam zaspala cijelu noć. Pronašla sam stranicu na kojoj su se objavljivala islamska predavanja održana u BKC-u i odlučila sam se javiti, smatrajući da će mi oni moći pomoći da definiram osjećaje koji su me obuzeli. I nisam pogriješila.

Sa velikom mukom poslala sam poruku da sam bila na njihovom predavanju i da mi se dešava nešto što prije nisam osjetila, a da ne znam kako da te osjećaje shvatim. Potpuno su odgonetnuli moje misli i tada su mi rekli nešto što me i danas jednako potrese kao i tada, do mjere da sam ispisala ovaj hadis na najupečatljivijem dijelu svoje sobe, kako me nikada ništa ne bi vratilo u nevjerstvo, nakon što sam iz njega izbavljena: “Allah se više obraduje Svome robu koji se pokaje i traži oprosta za svoje grijehe nego čovjek koji ostane usred pustinje bez vode i bez jahalice i nakon određenog vremena, kada je mislio da će umrijeti, ugleda jahalicu i sav sretan pohrli prema njoj.”

Ostalo je samo historija. Od abdesta do ogranaka islama, administratori stranice su me na potpuno lijep i strpljiv način podučavali mojoj vjeri u koju su me doveli društvo i poroci iz jednog razloga, a ja ostala iz potpuno drugih razloga. Iz tamnice poroka, lošeg i izgubljenog društva, besposličarenja i beskrajnih izlazaka, praznine u duši i lutanja po sumraku modernizma, pronašla sam smisao ovog i budućeg svijeta. Pronašla sam mnogo sestara u islamu koje su mi podrška u svemu što radim, a koje nisam htjela godinama prije toga ni pozdraviti na fakultetu, kada bi ih ispod oka pogledala, zbog njihovog “pretjerivanja” i pokrivanja.

Od djevojke koja dan započinje horoskopima i praznovjerjem, slušalicama u ušima iz kojih se prolamaju šejtanske melodije, kada tegobno svakog jutra u tramvaju pokušavam da razbijem jutarnje sivilo pesimizma i duševne gladi za mirom i Gospodarom kojeg nisam znala, sada sam neko kome je najveća jutarnja briga da li ću znati namjestiti mahramu onako čvrsto kao jučer, a da mi je vjetar nekako ne smahne, jer sam još uvijek, i nakon skoro mjesec dana nošenja hidžaba, nespretna.

Ispunjena, preporođena, zadovoljna, sretna, smirena i Allahu zahvalna – samo su neke od riječi kojima bih voljela da vas ubijedim da su značenje islama i praktikovanja Allahovih zakona. Ali ne! Neću to uspjeti, jer ovo što islam pruži čovjeku, nikada se ne može opisati slovima, dok srce ne prihvati Uputu, a dokazi su svuda oko nas, i dok tijelo ne posluša naredbe, a tijelo srce nikada ne može odbiti. Prije sam imala puno želja. A danas imam samo dvije: da nikad ne izgubim ovo što mi je Allah poklonio, a zove se Uputa, i da nikad ne izgubim ljude oko sebe, koji bezuvjetno rade za Allahovu vjeru, pokušavajući ostalima pokazati i dokazati ljepotu islama, ne želeći na tom putu ništa od ovoga svijeta.

Sestra S. H.

Related posts

Leave a Comment