Islam 

Da li će Allah prihvatiti moje pokajanje

Podijelite!

PROBLEM: Esselamu alejkum! Prije svega, želim da pohvalim vas i vašu stranicu, našao sam puno toga što me interesovalo. I dugo sam se pitao da li da vam se obratim, jer imam dosta stvari koje mi pritišću savjest i srce, a nemam sa kim otvoreno razgovarati sa tim. Prva stvar, nisam dugo bio na pravom putu, većina moje familije su muslimani, koji ne klanjaju i ne poste, i u džamiju idu samo od bajrama do bajrama. I samim tim, nisam se obrazovao po Islamu, i poceo sam konzumirati alkohol i cigarete, poceo psovati. Od tog puta me je, hvala Allahu Dž.š. izbavila jedna moja draga prijateljica, koja je dugo u Islamu, i toliko su njene riječi uticale na mene, da sam i ja počeo klanjati i postiti, i svim srcem počeo vjerovati u Allaha dž.š.. I hvala joj na tome, a i hvala dragom Allahu što me uputio na pravi put.

Međutim, mene je strah da li je Allah Dž.š. prihvatio moje pokajanje. Pokajao sam se iz sveg srca, i nerijetko znam pustiti suzu zbog toga sto sam radio prije, i stvarno me strah. Ja ne sumnjam u svoju vjeru, ni najmanje sekunde. Samo me strah toga, jer sam stvarno radio grozne stvari, i prema sebi i prema drugima. Da li postoji neki način kojim se ja mogu riješiti ovog straha?

SAVJET:  Ve alejkumus-selam! Poštovani brate, Hvala Allahu što ti je dao priliku da spoznaš Pravi put i neka Uzvišeni Allah nagradi svakog onog ko je nastojao da te svojim savjetima popravi, uz Allahovu pomoć. U prirodi čovjeka jeste da čini dobra djela a isto tako da pogreši. To su dva sastavna čovjekova momenta i nerazdvojni su. Čovjek se trudi da čini dobra djela i opet pored tog truda ima mogućnost da pogriješi i zbog toga je Uzvišeni znajući prirodu čovjeka otvorio vrata pokajanja od svakog grijeha.

Ljudi ponekad zaborave veličinu grijeha, pa ne osjećaju potrebu da se pokaju niti ga prestanu raditi. Onoliko koliko grijeh smatraju velikim toliku grižnju savijest i krivicu osjećaju. Ovo možemo objasniti na primjeru čovjeka koji izgubi cenat pa ne osjeća žal za njim ali kad vidi malo bolje vidi da je izgubio 2 e briga mu se poveća. Biti svjestan prave veličine grijeha znači poštovati Zakonodavca, odnosno Allaha, dž.š., Njegovu naredbu i duboko vjerovati da će čovjek nagrađen za svoja djela.

Također, ljudi uvjeravaju sami sebe da su se pokajali i toliko budu uvjereni da su se pokajali kao da su dobili potvrdu za pokajanje. On ne smije biti uvjeren da mu je njegovo pokajanje sigurno primljeno niti misliti da je ispunio sve tražene uvjete. Ne smije prestati ulagati napor da upotpuni svoje pokajanje. Treba osjećati strah da mu pokajanje nije primljeno. Ustvari strah treba da bude sve do momenta smrti, do trenutka kada će čuti meleka koji će mu reći: ”Ne boj te se (za ono što slijedi) i ne žalosti te se (za onim što je prošlo), i radujte se džennetu, koji vam je obećan.” (Fussilet, 30)

Kome srce na ovom svijetu ne osjeti strah zbog grijeha, osjetiti će ga na ahiretu, kada istina izađe na vidjelo, kada Allah kazni nepokorne i nagradi pokorne. Neće Allah spojiti dva straha i dvije sigurnosti, strah na ovom i na onom svijetu i sigurnost na ovom i na onom svijetu.

Ovdje bih te podsjetio na nekoliko uslova koji se vežu za ispravno pokajanje:

1. Iskrenost u pokajanju

2. Osjećanje krivice zbog grijeha koje se počinilo. Tako da prsa izgaraju od grijeha koje se počinilo. Kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi imam Ahmed gdje Poslanik, s.a.w.s., kaže: ”U kajanju da te bole prsa je tevba.” Jer čovjek kad učini grijeh i dok zna da to što je učini je grijeh već je vid tevbe. Musliman kad počini grijeh osjeća se kao da će se na njega brdo sručiti, a kod munafika je je kao muha sleti na njegov nos pa je on rukom samo odmahne.

3. Da čovjek prizna svoj grijeh. Dok čovjek ne prizna da je počinio grijeh, neće se ni pokajati. Zbog toga je novotarija veoma opasna, pored što radi na falsifikaciji Allahove vjere, novator se neće pokajati za svoje nedjela jer ih ne smatra grijehom.

4. Da se prestane sa činjenjem dotičnog grijeha. Ako je iskrena tevba, ona će navesti pokajnika da se ostavi tog grijeha. Onaj ko se pokaje a ne ostavi grijeh za koji se kaje- to je krnjava tevba, pitanje je hoće li biti primljena ili neće.

5. Da se neće vratiti činjenju tog grijeha ili tih grijeha.

6. Da izvršiš nadoknadu ukoliko se radi o pravu ljudi:

a) Kada neko ogovori nekog, kod pravnika šafijskog, hanefijskog, i malikijskog mezheba se uvjetuje javno priznanje i traženje halala. Dokazuju svoje mišljenje hadisom: ”Ko bude učinio nepravdu svome bratu u imetku ili časti, zato neka danas zatraži halala.” (Buhari, 2.449)

b) Prema drugom mišljenju, ne uvjetuje se javno priznanje povrede časti, potvore i ogovaranja, nego je dovoljno da pokajanje bude između čovjeka i Allaha, da ogovaranu osobu spomene osobinama koje su suprotne onima kojima ga je potvorio i ogovarao. (Znate li koja je razlika između potvore i ogovaranja?) Dovoljno je da svoje ogovaranje zamjeni pohvalom i spominjanjem lijepi osobina, a da potvore zamjeni spominjanjem njegove čednosti i krijeposti te da za njega čini istigfar onoliko dugo koliko ga je ogovarao. Ovo je stav Ebul Abbasa i ibn Tejmijje, r.ah.

Oni kažu da će priznanje oštećenoj osobi povećati bol, patnju i nemir, koju nije osjećao prije nego što je čuo. Možda to što čuje neće moći podnijeti, pa će mu naškoditi duhovno i tjelesno. Kako se kaže: ”Uznemirava te ono što si čuo, a ono što nisi čuo, kao da nije ni rečeno.” Ili da kasnije to se iskoristi protiv pokajnika i bude uzrok većem neprijateljstvu. Oni kažu, to je suprotno ciljevima šerijata, koji nalaže zbližavanje srca, samilost, saosjećanje i ljubav. Dok materijalno pravo treba da se javno kaže i vrati, jer kad ti neko vrati pare, čovjek se neće uznemiriti, naljutiti, niti probuditi neprijateljstvo, nego će ga možda i obradovati.

7. Ovaj uslov nije sam po sebi poseban uslov već je znak koji pokazuje da je tevba ispunila svoje uslove, a to je da nakon pokajanja bude bolji. Ukoliko nije tako, onda tevba je manjkava i ima neke nedostatke.

Abdullah Mujić, prof.

Related posts

Leave a Comment