Islam 

Kada kćerka dođe kući trudna i ne znajući s kim, kažu joj da nije ni prva ni zadnja, a kada dođe sa mahramom?!

Podijelite!

”Ne krivim roditelje, jer znam da me vole i da žele najbolje za mene, iako su u ovom iskrivljenom svijetu, pronašli pogrešan put i pogrešan način. A ja, sve svoje izgubljeno vrijeme, pretjeranu radoznalost i temperament, mogla sam na puno bolji, plemenitiji i ljepši način, kroz pozitivniju energiju iskoristiti”.
– Pa prepustimo sada priliku našoj cijenjenoj sestri, neka nam sama ispriča svoju priču:
Počeh Bismillom, moleći Uzvišenog Allaha, s.w.t., da da_ dobro u ovoj priči, koju ću vam sada ispričati i Njega Uzvišenog ovom prilikom molim, da se njome okoristimo.

Živjela sam životom, koji se nije posebno razlikovao od drugih, jer mnoge koje poznajem, živjeli su slično kao i ja. Imali smo slično društvo, slične roditelje, imali smo sličan odgoj. U toj kolotečini života, postoje mnogi propusti, kojih sam tek sada svjesna. Sami smo svjedoci toga, jer smo također svjedoci i stradanja onog najvrijednijeg u našem društvu, naše omladine, koja pijana i nadrogirana hoda ulicama naših gradova, ponoseći se time i misleći da su, kako to oni kažu ”COOL”. Da dragi moji, ali to nije sve! Svjedoci smo također i djevojčica koje povraćaju po školskim wc-ovima i ne znajući da su trudne. Eh, kako li su samo žalosne činjenice ove! A šta im samo njihovi najmiliji, šta im njihovi roditelji nude?! Danonoćno su zauzeti, umorni, ili ukoliko i pronađu taj trenutak slobodnog vremena, preporučuju nam da hodamo i provodimo se dok smo mladi i tako izigravaju ”moderne roditelje”, preslikane iz nakakvih TV sapunica. Eh, i taj nemoralni zapad! Dokle tako? Gdje je izlaz, da li je to rješenje?!

U mome odgoju, često sam puta bila u prilici da čujem: ”A šta će narod reći”! I zaista, tako je i bilo. Stidjela sam se naroda, kao i onoga šta će roditelji reći, ali onda, kada bih uradila neki grijeh, tada tu ne bi bilo ni tog naroda ni mojih roditelja. Ipak, grizla me je savjest, jer sam osjećala da postoji Neko, Neko Ko me svakoga trenutka gleda i od Koga ne mogu, ama baš ništa skriti. Znala sam da je to ružno i da to nije u redu i potajno bih se u dubinama sebe kajala. Dugo vremena sam razmišljala o tome i pitala se: ”Kako da prestanem činiti grijeh, nakon kojeg sam se osjećala jadno?!”

Jedne prilike sam se sjetila efendijinih riječi, koje sam još kao mala slušala u mektebu: ”Allah sve vidi, Allah sve čuje”!!! I, tada bi me zaista bilo stid i strah, jeza bi prolazila kroz mene i jako sam se loše osjećala. Kako sam samo toliko dugo, mogla da zaboravljam na Uzvišenog Allaha, na moga Plemenitog Stvoritelja, na moga Rabba?! Kao da se nalazi stotinu godina između onog doba, kada sam kao namjanja u mektebu, sjedila u klupi i netremice slušala ono što efendija tako lijepo priča, i tog doba kada sam sjedila u klupi srednje škole i neprestano gledala na školski sat, nestrpljivo čekajući školsko zvono, jer život, tj. kafići, društvo i cigarete, sve je počinjalo tada.

Ne sjećam se kada sam definitivno odlučila prekinuti takvim načinom života, ali se sjećam da sam se dugo stidjela onoga što sam radila i da je iz tog stida proizilazio i strah. Jer, roditelji nisu vidjeli ono što sam radila i njima bih se mogla lahko opravdati, ali šta ja sa Velikim Allahom, Koji sve vidi, sve čuje i Koji sve zna?! Kako da se Njemu Uzvišenom i Mudrom opravdam?! Kako da se opravdam za sve, sve svoje javne i tajne grijehe? ESTAGFIRULLAH!

Jedino mogu da Mu se iskreno, od sva srca pokajem i da Mu zahvalim što me je izvukao iz tog nemilosrdnog vrtloga, te da se trudim da uradim što više dobrih djela, koja će inšaAllah pobrisati loša.
Sada me često pitaju: ²Ma ti si bila moderna djevojka, a vidi te sada, sva si se bolan umotala kao kakva nena…²

A moja mama, – da joj se dragi Allah smiluje! Moja mama mi je rekla, kada sam se pokrila, da skinem, kako već ona reče: ”TO” sa glave, dok još narod nije vidio, miseći time na mahramu, koja je sada moj štit i moj ponos.

Zaista, čudan smo mi narod, svoje nećemo, a tuđem hrlimo. Kada kćerka dođe kući trudna i ne znajući s kim, kažu joj da nije ni prva ni zadnja, a kada dođe sa mahramom?! – kao da je uradila nešto najnečuvenije i time osramotila svoje roditelje. A Boga mi, Boga mi nije tako!!!

Oni ne znaju da je meni moja odjeća, kao što rekoh ponos i štit. Nema više ni onih vulgarnih dobacivanja na ulici, svega toga sam se hvala Allahu, svojim vraćanjem islamu riješila. Tek sada se osjećam kao prava žena, a ne kao uličarka, kojoj svaki muškarac može da vidi gotovo sve i da razgleda od njenih ljepota sve što želi, baš kao na pijaci, ne morajući na kraju, nakon što je robu pregledao ništa da kupi! Drago mi je da sam shvatila, da svoje ukrase trebam čuvati, kako bi ih pokazivala samo svome mužu, a da ih trebam skrivati od drugih muškaraca, jer je jedino to odlika moralnih. I, kao što reče jedna naša sestra u Islamu, ona ne želi da oblači usku, kratku i zanosnu odjeću vani, pred ostalim svijetom, i to iz dva razloga. Prvi je; zato što ne želi da tuđi muž, ili ona osoba koja nema uslove za ženidbu, ugledavši nju, osjeti strast i tako dođe u veliko iskušenje. A drugi razlog je; zato što ne bi voljela da je stigne uzdah žene, koja na njoj vidi nešto lijepo od njenih prirodnih ukrasa, ili nešto od njene odjeće, a ona to nema i nije u prilici da sebi priušti.

Zato, neka je neizmjerna hvala Allahu s.w.t., Koji me je počastio jedino-ispravnom vjerom, vjerom Islamom i Svojim savršenim zakonom! Hvala Onome Koji ljudska srca okreće kako On Uzvišeni hoće i Koji je moje srce okrenuo ka sebi Uzvišenom. Molim Ga da se smiluje svima nama i uvede nas u Džennetul-Firdews! Amin!

I za kraj, voljeni moji!!!
Ne krivim roditelje, jer znam da me vole i da žele najbolje za mene, iako su u ovom iskrivljenom svijetu, pronašli pogrešan put i pogrešan način. A ja, sve svoje izgubljeno vrijeme, pretjeranu radoznalost i temperament, mogla sam na puno bolji, plemenitiji i ljepši način, kroz pozitivniju energiju iskoristiti.
A vama, drage moje sestre, koje se još niste ogrnule štitom koji se zove ISLAM, vama savjetujem da dobro razmislite, da li vrijedi prihvatiti danas prisutnu praksu u društvima u kojim egzistiramo, koja vrednuju ženu samo onda kada je ona mlada, lijepa i privlačna, a čim ostari i na njenom se licu pojave bore, koje svjedoče iznemoglost i izvjestan kraj, ona, žena, tj., ti i ja, ne zavrjeđujemo više apsolutno nikakvu pažnju. RAZMISLI!!!

Budi prvi i podijeli ovo sa prijateljima!

Related posts

Leave a Comment