Islam 

Zajedno u iskušenju i zajedno na uputi

Podijelite!

Subhanallah, toplo vam preporučujemo da pročitate ovu prelijepu priču o pokajanju!

Prema nekim našim, ljudskim kriterijima, ovoj sestri i njenom mužu, kao i mnogima koji su imali buran život i koji su se ogriješili prema sebi i drugima, mnogi bi zatvorili vrata pokajanja i ostavili bi ih da potonu do dna, ali… milost Onoga koji nas je stvorio ne može se obuhvatiti ljudskim razumom. Ovo je ujedno i poziv tebi, dragi brate, i tebi, cijenjena sestro, koji još uvijek besciljno lutate ovim dunjalukom i osjećate samo njegovu gorčinu i težinu – da se iskreno vratite i pokajete svome Stvoritelju, i vidjet ćete da će vam otvoriti vrata pokajanja i vrata olakšanja, koja će vam skinuti taj ogromni teret koji nosite na svojim leđima i u svojim prsima…

Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu! Drage moje sestre i poštovana braćo, kao i svi vi koji ste još uvijek u potrazi a da možda i ne znate za čime tragate, svi vi koji u momentima samoće čujete onaj unutarnji glas koji vas uvijek nanovo podsjeća da nešto nije u redu, da nešto nedostaje, i svi vi koji na početku svakog novog dana, prije izlaska na ulicu, stavljate masku sreće, varajući time ne samo druge nego ponajviše sebe… Svima vama želim da vam Allah, subhanehu ve te’ala, podari mir, rahmet i bereket. Želim vas pozdraviti i počastiti ovim pozdravom stanovnika Dženneta i ujedno zamoliti Uzvišenog Allaha, Onoga koji gospodari našim srcima i koji okreće naša srca, da ih učvrsti na Svom putu! Amin!

Ja sam muslimanka, a, inšallah, i mu’minka. A to što ponosno jesam, mogu samo zahvaliti milosti i uputi našega Gospodara, Allaha, subhanehu ve te‘ala. Doista smo mi bića koja je Allah počastio razumom, na koji nas toliko često podsjeća u kur’anskom tekstu. I zaista su prvi objavljeni ajeti bili: “Ikre bismike rabike..” (Uči u ime Gospodara svoga..). Nažalost, koliko su često svaki naš postupak i naša svakodnevnica protkani ponašanjem nerazumnih bića! Zašto je to tako? Zato što od onoga momenta kada ugledamo svjetlost ovoga dunjaluka i izađemo iz tmina majčine utrobe, od tih prvih udisaja i momenata ovoga života, imamo opasnog pratioca, onoga koji nas nikada ne napušta, pa ni kada spavamo, onoga koga je Allah prokleo i o kome nas je obavijestio da nam je doista otvoreni neprijatelj. Prokleti šejtan je onaj koji nam sva naša loša djela prikazuje lijepim i sve ono što je ustvari protiv nas i naše prirode, predstavlja nam kao pozitivno i dobro.

Tako nekako proticao je i moj život. Djetinjstvo i rana mladost obilježeni su veoma brižnim roditeljima, kao i njihovom stalnom brigom da izvedu moga starijeg brata i mene na pravi put. Učili su nas poštenju, iskrenosti, humanosti, a sve opet kroz svijetle primjere naših djedova i nana, koji su bili pošteni i marljivi ljudi. Hvala Allahu, nismo baštinili komunisticke tekovine, vjerovatno iz razloga što je taj sistem nanio izuzetnu štetu imovini i egzistenciji naših djedova, pa smo na taj sistem uvijek gledali sa podozrenjem. Međutim, u našoj kući nije živio ni islam. Bolje rečeno, naučeni smo da znamo ko smo, da znamo koga smijemo ženiti i za koga se udati i kome otići na Bajram, ali više od toga doista nije bilo.

Hvala Allahu pa me je počastio roditeljima koji su kod mene razvijali slobodnu misao i istraživački duh. Uvijek sam bila u zapitkivanju, što roditelja, što sebe same, naročito kada bih se osamila i kada bi me, po ko zna koji put, očaralo noćno nebo u kasno ljeto, kada se zakiti milijardama zvijezda. To je uvijek bio prizor koji me je ostavljao bez daha i koji mi je toliko često nametao razmišljanje o životu i smislu istog, a pri tome me redovno ostavljao u jednom blagom strahu od spoznaje naše fizičke tj. materijalne sićušnosti i beznačajnosti u odnosu na taj beskonačni svemirski prostor!

Sve to dovelo je, Allahovom voljom, do toga da sam sa petnaest godina, po prvi put u životu uzela Kur’an u ruke, želeći, eto, da saznam šta to tamo piše. Ne mogu reći da sam tada svjesno tražila odgovore na svoja poznata pitanja i nedoumice, ali ono što sam tada doživjela čitajući i upoznajući se sa Allahovim govorom, ubijedilo me u potpunosti da moj život mora i treba biti podređen Allahu, spoznajući sebe kao Njegovog roba. Danima sam oduševljeno ulazila u dnevnu sobu noseći Kur’an u rukama, želeći sa roditeljima podijeliti svaki novi ajet i novu spoznaju, čitajući im svaku riječ sa takvom pažnjom, kao da se ta prilika više neće ponoviti. Na njihovim licima bili su osmijesi jer su taj moj zanos smatrali dječijim oduševljenjem, a nikako stvarnim ubjeđenjem. U svakom slučaju, bila sam im simpatična i interesantna, a valjda jer su bili sigurni da je to samo neki moj trenutačni hir.
Nažalost, tako je i bilo.

Završila sam ratnu gimnaziju i pripremala se za upis na fakultet. Osnovna preokupacija bila mi je kako da u što kraćem roku postignem i dostignem položaj uspješne žene u društvu. Vidjela sam i preko granica naše države i ambicije su već odavno prerasle okvire društva u kojem sam se školovala. Želje su bile prekookeanske, tj. smatrala sam da sve ono što želim, trebam da ostvarim u jednoj zemlji koju rado zovu “zemljom snova”, pa su tako svi moji postupci bili proračunati ne bi li se taj cilj puta i života u SAD-u što prije ostvario. Interesantno je da je čitavo ovo vrijeme prokleti šejtan, svaki put kada bih se sjetila svoje obaveze prema Allahu (namaz, hidžab) pronalazio “dobra” i “logična” opravdanja zašto ja to ne moram da činim ili da eventualno mogu učiniti nekada kasnije u životu.

Često sam sebi govorila i ubjeđivala se da sam sa sigurnošću, ja koja ne klanjam, bolja od mnogih koji to čine, jer, eto, ja se i ovako češće i iskrenije sjetim svoga Gospodara od njih, pa dabome da sam kao takva sigurno draža Allahu od ovih “licemjernih klanjača”. Rado sam ulazila u nekakve debate, braneći islam, braneći hidžab, govoreći o namazu, a da svih tih djela kod mene uopće nije bilo. Samo SUHA TEORIJA! I tako sam ja živjela u zabludi da mogu biti ne samo muslimanka nego i mu’minka, čak ako ne obavljam namaz, niti nosim hidžab, pa i ako posjećujem diskoteke, konzumiram alkohol i na kraju još, pomislih da mogu biti mu’minka i pored toga što sam živjela u vanbračnoj vezi. Subhanallah! Pa zar nam prokleti šejtan nije otvoreni neprijatelj, kako nam samo lukavo ukrašava naša loša djela i čini ih nama prihvatljivim i opravdanim!

Na drugoj godini fakulteta upoznajem, u okviru studentske razmjene u Njemačkoj, momka sa kojim od toga momenta imam (kako mi to rado istaknemo ne bismo li naglasili moralnu opravdanost tog postupka) “ozbiljnu vezu”. Imali smo planove da osnujemo i bračnu zajednicu i porodicu, ali, eto, smatrali smo da to može sačekati, dok završimo fakultete i još ponešto. Hvala Allahu što me u takvom stanju nije usmrtio.

Međutim, vrlo brzo se desilo da je moje opće duhovno stanje bilo više nego katastrofalno. Po samom dolasku u Njemačku ništa nije išlo onako kako sam sanjala ili pak planirala. Sve je krenulo nizbrdo. Moj momak, koji je imao još dva ispita do završetka studija, pao je u jedno vrlo opasno stanje letargije. U ratu u Bosni, bio je borac, koji 1994. godine izgubio i nogu, na prvoj liniji fronta. Njegov duhovni pad tada u Njemačkoj, posmatrala sam kao neki zakašnjeli posttraumatski proces i očajno sam se trudila da mu pomognem. To je bio prijelomni momenat, kada njegov duhovni pad označava pad i propast svih mojih ambicija i snova.

Niko od nas nije imao posao, niti smo sa tadašnjim statusom mogli primati bilo kakav vid pomoći od države. Zapadamo u ogromne troškove i time naša situacija biva u potpunosti bezizlazna. Nažalost, on tada kao jedino rješenje naših problema i kao jedini izlaz iz svega, vidi u tome da sebi oduzme život. Prerezavši svoje vene, bacio nas je definitivno u najdublji jaz a da toga nije bio ni svjestan, smatrajući da u tim momentima ipak čini nešto ispravno.

Uzvišeni Allah mu se u jednom momentu smilovao, kada je, kako sam kazuje, iznenada osjetio ogroman osjećaj grižnje savjesti i stida, jer je tek tada bio svjestan da je bježao od problema, a ujedno i mene ostavljao u još većem problemu. Veoma brzo se pribrao, sanirao povrede koje je sebi nanio, i iako vidno oslabljen od gubitka krvi, nakon dužeg sna, ponovo je došao sebi. Mnogo je tih bitnih detalja koji doprinose jačini ove moje ispovijesti, ali nije moguće sve to pretočiti na nekoliko stranica ovog teksta. Dovoljno je reći da sam tada padala sve više i tonula u neku provaliju ljudskog dostojanstva, a da nisam pronalazila niti jedan atom snage da se izvučem.

I pored toga što su nas pritiskali dugovi, ja sam MORALA pronaći mogućnost i vrijeme da sav svoj očaj i tugu zaboravim u nekoj diskoteci, da se zaboravim u tim talasima opijajuće muzike koja me je dovodila do stanja delirijuma, jer su to bili jedini momenti kada nisam mislila na okrutnu realnost. Nakon nekog vremena, kada muzika više nije imala dovoljan učinak na mene, bila sam prinuđena da njen utjecaj ojačam i određenom količinom alkohola. Tako sam počela da konzumiram izuzetno jaka pića, koja su trebala da mi omoguće ponovo onaj osjećaj zaborava i trenutačnog rasterećenja.

Najteži momenti bili su sljedeće jutro nakon što shvatim da se ponovo budim u svemu onome što je bila moja realnost i dan prije, i da ništa od toga nije iščezlo. Moj momak tada je lagano dolazio sebi i prikupljao snagu da se ‘’naoruža’’ znanjem, što mu nakon kraćeg vremena i omogućava da privede studij kraju i na koncu da i diplomira. Moj fakultet bio je ne na ledu nego “na čiviluku”, što je značilo da sam roditeljima konstantno bila prinuđena da lažem ne bih li ih ostavila u nekom uvjerenju da je kod nas sve u redu.

Svaki moj postupak i svaka moja izgovorena riječ bila je nešto što se suprotstavljalo mojoj prirodi i onome čemu sam naučena od roditelja, ali činjenica je bila da sam vrlo brzo duhovno i moralno padala i propadala. Interesantno je to da niti u jednom momentu nisam pomišljala da se obratim svome Gospodaru sa molbom da promijeni moje stanje, da mi krene bolje, pa iako sam se, kao djevojčica i djevojka, vrlo često molbom i za manje stvari obraćala i molila za pomoć.

I tako sve do dana kada smo ponovo stajali pred bezizlaznom situacijom. Naime, moj momak, kao diplomirani inžinjer elektrotehnike, odličnog prosjeka ocjena i odličnih referenci, ne uspijeva ni nakon godinu dana slanja molbi i razgovora, da dobije posao u struci. Za njega je to značilo, po zakonu države Njemačke, ako u roku godinu dana ne dobije posao, da po hitnom postupku napušta teritoriju ove države. Dakle, za mene, koja sam već bila na dnu, to znači još i rastanak od voljene osobe, a zatim apsolutnu samoću i prepuštanje svih onih nagomilanih problema na moja već oslabljena pleća.

Sjećam se da je bio lijep i sunčan ljetni dan. Moj momak i ja sjedili smo na klupi koja je imala divan pogled na jezero. Sjedili smo pričajući i rezimirajući sve što nam se do tada desilo i sumirajući šta je to što nas sad čeka. Nismo bili ljuti na sudbinu, a ponajmanje na svoga Gospodara. Nismo se žalili i nismo, nekim čudnim slučajem, nimalo očajavali. Onda smo tako u tom kontekstu, spontano, čistoga srca i iskrenih namjera, gotovo uglas, uputili dovu Uzvišenom Allahu.

Po prvi put nakon toliko godina, bez ikakve najave u mislima i postupcima, obraćam se svome Gospodaru molbom. Govorimo nas dvoje uglas, a kao da opet svako za sebe govori: ”Gospodaru naš, molimo Te za pomoć. Promijeni naš život nabolje. Daj nam od dunjaluka samo onoliko koliko nam treba da vratimo svakome njegovo pravo, onoliko nam daj koliko nam je potrebno da formiramo porodicu i hranimo svoju djecu i eto bilo bi lijepo da imamo nešto od toga pa da možemo i da udijelimo i drugima da pomognemo”.

Opet ću skratiti priču i reći da nakon nepuna dva mjeseca, moj momak dobiva namještenje (prvo kao pripravnik) u srednjoj školi kao profesor matematike i fizike, da bi nakon dvije godine ostao u toj školi kao redovan profesor. Zarađivao je dovoljno da smo počeli vraćati svoje dugove i konačno smo mogli nešto priuštiti i sebi. Na prvi pogled bili su ispunjeni svi uslovi koji su bili potrebni da bih i ja stala na noge i bila konačno sretna i zadovoljna. Momak ima stalno namještenje, ja dobijam izuzetnu šansu da studiram fakultet koji nije nimalo lahko upisati, planiramo mnogo štošta i imamo od čega da planiramo.

Ali, ja se još ne pridižem sa koljena na koje me je bacilo ovo loše iskustvo po dolasku u Njemačku. Svaki moj osmijeh popraćen je sjenom na licu, nije bilo apsolutno ničega što me je moglo obveseliti a da taj osjećaj sreće bude trajnog karaktera. Zaprepastilo me to saznanje, da i pored toga što sam imala ono čemu sam oduvijek i težila, ipak nisam u sebi pronalazila ni mir ni zadovoljstvo. Mnogo sam razmišljala o svemu i svačemu, a uvijek pronalazeći ustvari razloge koji su doprinosili mome nezadovoljstvu. Od tog silnog razmišljanja, na kraju sam imala izražen problem nesanice, da sam čitav jedan mjesec imala kompletno neprospavane noći i samo nekoliko sati sna u toku dana.

Nakon toga sam oboljela i tjelesno, jer sam osjećala konstantne bolove u svim kostima i zglobovima do te mjere da jedno jutro nisam mogla ni iz kreveta da ustanem. Dobijala sam injekcije (samo Allah zna kakve) da bih uopće mogla funkcionirati i minimalno se kretati. Testirana sam na reumatska oboljenja i još ponešto, ali ljekari nisu uopće mogli da otkriju o čemu se radi. Uz to sve, patio je i moj momak jer nisam mogla podnijeti ni njegovu blizinu. Pročitala sam sigurno pola gradske biblioteke medicinskih knjiga, ne bih li sama pronašla šta to nije u redu sa mnom, da bih na kraju iz svega pročitanog shvatila da imam psihički problem koji se već manifestuje i tjelesno te da bi najbolje bilo da ja lijepo uzmem sebi uputnicu na psihijatriju pa neka ljudi vide šta to nije u redu, pa ako oni ne znaju, neće niko drugi ni znati, pomislih!

Moj kućni ljekar bio je iznenađen, tvrdeći da u svojoj ljekarskoj praksi, od dvadeset godina, nije doživio da neko sam želi da se javi na psihijatriju, ali napisao mi je uputnicu za psihijatriju i ja isti dan odlazim u spomenutu ustanovu. I opet bih morala da preskočim tolike detalje i svoje utiske iz čekaonice ove ustanove, morala bih preskočiti opise lica i ljudi i ljudskih spodoba na koje sam tu naišla, i reći samo toliko da su me, nakon što sam se izgubila u grčevitom plaču, posavjetovali da ostanem dvadeset i jedan dan radi potrebne dijagnostike.

Vratila sam se isti dan kući, a sav taj put do kuće bio mi je kao u transu. Hodala sam i kretala se u ispravnom smjeru, ali sve sam to nekako činila automatski. Bila sam kao paralizovana. Bila sam paralizovana od straha! Straha od toga da sam sebe vidjela među onim licima u čekaonici klinike za psihijatriju. Obuzeo me strah vidjevši sebe među tim duhovnim nakazama i ljudima bez budućnosti. Nisam se mogla prihvatiti takvom. U samoći našega stana (jer je momak još bio na poslu) sjedila sam onako obučena, i dalje kao paralizovana, odsutnog pogleda.

Tišina me okruživala, a u meni je rasla bujica emocija i rasla i penjala se da eksplodira kao vulkan. U jednom momentu toliko sam počela plakati, to nisu bile suze, to je bila rijeka suza, plakala sam i molila na sav glas Uzvišenog Allaha. Molila sam Ga da iznese tugu i jad iz mojih grudi, molila sam Ga da mi podari mir i sreću i molila sam Ga da mi podari da konačno živim život koji će me činiti sretnom, ali život kojim će On biti zadovoljan.

I opet ću preskočiti neke detalje i reći na kraju da je jedna, meni i danas nepoznata djevojka, sa svojom blog stranicom na kojoj je imala islamske teme, bila sebeb moje upute. Molim Allaha da joj podari Džennetul-Firdevs i da nas obje sastavi u tom najljepšem mjestu u najljepšem društvu poslanika, šehida i dobrih, amin! Nepunih mjesec dana nakon moje uplakane dove, nakon sedmica lutanja sa teme na temu, od joge, vanzemaljaca, piramida u Visokom, zaustavila sam se na stranici ove naše sestre koja je pisala o Sudnjem danu i narodu Jedžudž i Medžudž.

Zainteresiralo me to što je ona pisala i komentirala sa drugima na tom blogu i na tu temu, a naročito mi se dopao njen stil pisanja i njen sabur i ahlak koji je pokazivala i prema onima koji nisu bili njenoga mišljenja ili su pak i iznosili uvrede na nju. Poželjela sam je kao prijateljicu i pomislila sam koliko me svojim stilom ponašanja ustvari podsjeća na mene. A zatim sam pomislila, kako ona ipak ima nešto što ja nemam, a to je bila VJERA i to je bio ŽIVI ISLAM!

Pozavidjela sam joj na tome i poželjela da budem poput nje. Nakon toga, Uzvišeni Allah u Svojoj neizmjernoj milosti, u samo tri sedmice uputio me na namaz, nakon čega vrlo brzo počinjem da nosim hidžab i naravno nakon toga mi se pridružuje i moj momak, da bi nas naš Gospodar tri mjeseca kasnije sastavio u bračnoj, šerijatski zasnovanoj zajednici. Nije na dunjaluku postojala sretnija i zadovoljnija osoba od mene i moga divnoga muža. Allah, subhanehu ve te’ala, zajedno nas je stavio na kušnju da bi nas zajedno pripremio za Džennet na ovome svijetu, a to je ova divna vjera islam.

Onoga momenta kada sam prvi put pala na sedždu, osjetivši toliku količinu strahopoštovanja da je to nemjerljivo bilo čime na ovome svijetu, osjetila sam i znala sam kolika mi je čast ukazana time što mi je Allah, subhanehu ve te‘ala, dopustio i dozvolio da budem Njegov rob i što imam pravo i privilegiju da Gospodaru svih svjetova padnem ničice.

Bilo je to prvo padanje ničice koje me je doista uzdiglo!

Nestalo je tjeskobe, udahnula sam prvi put punim plućima, bez da sam uzdahnula. Srce mi je ovog puta treperilo od neizmjerne sreće i saznanja da je ovo ultimativni osjećaj koji nikada ne prestaje i uvijek traje. Hvala Allahu koji me je iz tmine moje zablude, neznanja i oholosti, izveo na svjetlost ovoga predivnog dina, na svjetlost istine i islama.

Doista mi imamo tri najljuća neprijatelja od momenta kada udahnemo prvi dah na ovome dunjaluku, a to je prokleti šejtan, koji nam ukrašava naša loša djela, to je naš nefs, koji nas vodi putem strasti i dunjalučkih prohtjeva, i to je okolina i društvo oko nas, koji su samo plodno tlo ovome spomenutom.

Od ovoga momenta naše preobrazbe, nikada nismo poduzeli korak niti donijeli odluku u životu a da taj slučaj nismo prepustili našem Gospodaru da za nas rješava. Nikada više nije izostala dova i molba Onome koji uslišava i koji se odaziva molitvi. Tako nas je Uzvišeni Allah u prvoj godini našeg braka počastio blizancima (dječak i djevojčica), a evo prije sedam mjeseci i još jednim zdravim dječakom.

Živimo živi islam, zahvaljujemo Allahu na svakom stanju, jer znamo da samo On zna šta je za nas dobro, a šta nije, budimo se i liježemo samo u ime Allaha, volimo se u ime Allaha, volimo svoju djecu i odgajamo ih samo u ime Allaha, a i suza sada padne samo u ime našeg Gospodara.

I MI SMO SADA DOISTA TRAJNO I NEPOVRATNO SRETNI!

Molimo Uzvišenog Allaha, Onoga koji gospodari našim srcima i okreće naša srca, da ih učvrsti na Svom putu! Amin!

Ummu Harun

Related posts