Poučne priče 

Tri bosanske, tužne priče

Podijelite!

Priča prva: Prije nekoliko dana jedna mlada djevojka (bošnjakinja), devetnaestogodišnja Lukavčanka, maturantica ekonomsko-hemijske škole se objesila u naselju Babice. Pedesetak metara od kuće obješenu ju je pronašao njen otac. Iza sebe nije ostavila nikakvu poruku osim one na Facebooku, u kojoj je svojim prijateljima poručila da ih mnogo voli. U poruci je pisalo:

Noćas se rastajemo svi, u srcu ostaju drugovi… zadnju ću suzu za tebe, ti se prisjeti bar nekad na mene… da bježimo i lutamo, na zadnja dva časa da svratimo“. Motivi zbog čega je ova mlada djevojka izvršila samoubistvo nikome nisu jasni, jer svojim ponašanjem nije ukazivala da će se odlučiti na tragičan čin.
___________________________________________

Priča druga: Prije otprilike mjesec dana u Mostaru je jedan policajac (bošnjak, 38 godina star) sluzbenim pistoljem ubio jednu mladu djevojku (bošnjakinju, 25 godina staru). Evo sta su pisali mediji o tom dogadjaju:

Nećeš me nigdje voditi!- posljednje su riječi nesretnice A. S. (25) iz Lokava kod Čapljine, koja se grozničavo pokušavala otrgnuti od progonitelja u policijskoj odori E. M., inspektora FMUP-a FBiH, na dužnosti, piše večernji list. Sustigao ju je ispred mostarskog hotela Ero, 24 minute iza subotnje ponoći, i uhvatio za ruke. Pred očima dvojice zaštitara i radnika hotela, koji su vjerojatno pomislili da je u pitanju neko uhićenje, a čemu je pristajao i njen vapaj, policajac je iza pasa izvukao službeni pištolj i bez riječi joj ispalio tri hica u grudi. Napravila je još jedan korak unazad i pala na nogostup, a za njom i naoružani čovjek u crnoj odori (legao je pored ranjene djevojke, n. op.).

Zaštitar je pozvao ophodnju, koja se, kao po nekom filmskom scenariju, za tren stvorila pokraj dvoje nepomičnih ljudi. Nakon tri praska, na kobnom poprištu je vladala grobna tišina. Odjednom, pucač diže ruku i ponovno povlači okidač, valjda kako bi ‘ovjerio’ svoju žrtvu ravno u srce. Konačno, iz ruku mu otimaju pištolj i bacaju ga u stranu. I dalje vjerujući da je inspektor E. ranjen, pozivaju liječnike, pa je na nogostupu raširenih ruku jedino ostala ležati mrtva djevojka.”

Djevojka je radila kao konobarica i jednom kaficu, a policajac koji ju je ubio je ozenjen i ima djete. Kao razlog ovog incidenta, ovog nemilog dogadjaja se navodi da je bila ljubomora, odnosno mediji navode informaciju da su oni imali ljubavnu vezu i da je ubijena djevojka zeljela da prekine sa policajcem, ali da on to nije mogao podnjeti.
________________________________________

Priča treća: Prije nekoliko dana u medijima je osvanuo jedan video, koji je jedna mlada bošnjakinja, srednjoškolka postavila na svoju stranicu na fejsbuku, a na videu se moze vidjeti kako je fizicki nasrnula na jednu drugu djevojku, isto tako bošnjakinju, i srusila je na zemlju, te tu nastavila da je udara. Mediji prenose da je povod napada bio jedan decko, kojeg su obadvije djevojke zeljele za sebe. Svi akteri ovog dogadjaja, kao i djevojka koja je sve to snimala, su bošnjakinje, a na videu se pored scena nasilja moze cuti kako djevojka-napadac psuje Allaha (estagfirullah) djevojci koja lezi na zemlji.
________________________________________

Ovo je stvarnost našeg, bošnjačkog naroda, odnosno ovo je samo djelić onog šta nam se sve dešava. Dragi Allahu, koliko je samo ovakvih i gorih primjera na svakom koraku u našoj rodnoj zemlji.

Zar je to isti onaj narod koji je krvlju natopio ovu zemlju bosansku braneći je od din dušmana, narod koji u svojoj historiji ima svijetle primjere časti, morala i primjera ljudskosti u ophođenju prema svom životu i prema životu drugih bez obzira na religiju. Šta nam se to desilo, da li smo se izgubili u vremenu i prostoru, da li smo zaista izgubili svoj identitet, da li smo zaista izgubili smisao života, pa gdje je vjera u Uzvišenog Gospodara, u Njegovu nagradu, Njegovu kaznu? Zar nam ovakvi slučajevi trebaju biti svakodnevnica?

Hajde da se vratimo na početak priče, da probamo uvidjeti gdje smo pogriješili…Naravno, u odgoju – zasigurno prije svega drugog. Nezamislivo je da roditelji prepuštaju ulici i televiziji da odgajaju njihovu djecu, a to nam se upravo desilo u ovom postratnom periodu. Svi oni pokloni i novčana sredstva koje roditelji daju svojim mezimcima u zamjenu za nedostatak vremena koje bi proveli u druženju i razgovoru sa njima, ne mogu i ne smiju biti nikad naknada za to, a evo, vrijeme je pokazalo da je to bila pogrešna metoda kupovanja dječije ljubavi i pažnje.

Zatim, našim mezimcima se otvorio čitav svijet, na usluzi im je svakodnevno i bezgranično medijska podrška sa televizije, radia, interneta, časopisa, a odnedavno i mobilnih aprata koji su postali svojski manipulator današnje omladine.

I tako onda godinama nam djeca odrastaju uz ”prinudni” odgoj navedenih medija i spravica, pa takvi klinci izrastaju u odrasle osobe sumnjivog i krhkog morala, neuračunljive ili povodljive, i često puta kada maske padnu sa lica istih dobijamo ovake i slične događaje koji pune crnu hroniku raznih novina i medija.

Jedna bitna činjenica dolazi ovdje do izražaja, a to je da je u našoj bošnjačkoj sredini i mentalitetu općenito prisutna velika duhovna praznina, a ne materijalna…jer ni jedan od ova tri slučaja sa početka ovog teksta nisu završila tragično zbog materijalne neimaštine i siromaštva, već zbog depresije, nekontrolisanih strasti i nemorala…pa zbog toga kažemo da je ono što našem narodu fali upravo duhovni odgoj i nadogradnja, jer srca su naša, izgleda, prazna, duše čeznu za svojom hranom koju teško pronalaze u današnjem vaktu sapunica i tekmi…

A gdje je ta hrana duše i srca ako ne u vjeri u Uzvišenog Allaha, jedinog istinskog Pomagača i Opskrbitelja.

NAPOMENA: Tekst je podignut iz arhive, ali je ova tema uvijek aktuelna.

Related posts