Poučne priče 

Ovo je priča ‘normalnog’ čovjeka

Podijelite!

Osoba koju je mladić oborio bio je šejh koji se uputio ka džamiji da se odazove pozivu svoga Gospodara i stane u namaz. Ustao je i ispravio svoju odjeću. Pogledali su jedan u drugog obojica su bili bez riječi, a u glavi svakog od njih kružile su misli. Mladić je govorio u sebi: ‘Ko je ovo, kakav je ovo nur kojeg vidim u njegovom licu? Je li ovo melek sa nebesa?’ S druge strane šejh je pomislio: ‘ Utječem se Allahu od prokletog šejtana. Kakva je ovo osoba? Šejtan? Potrljao je svoje oči. Jesam li ja budan ili sam u snu?’ Mladić je mislio: ‘Kakvog li divnog mirisa, kao da je miris Dženneta.’ A šejh je pak mislio: ‘Kakva li ružna mirisa da Allah sačuva…

Rodio se ovaj čovjek u normalnim uslovima, u normalnoj kući, od normalnih muslimana. Odrastao je u normalnoj sredini i živio normalno djetinstvo. Završio svoje normalno školovanje, a roditelji su se prema njemu ponašali sasvim normalno. Živio je ovaj normalni čovjek sve dok nije navršio normalne godine puberteta, i tada je počeo spoznavati put ka nenormalnim grijesima. Ali u normalnom društvu takve stvari su normalne.

S obzirom da misao našeg normalnog druga nije sazrela nastavio je prebacivati se među tim normalnim uslovima, pijući i odgajajući se u blatu okoline u kojoj živi. Blato u predstavi, u mislima, blato u razumijevanju te u stvarima koje voli i prezire. Normalno ovaj naš normalni drug je imao i svoje normalne drugove. Školskog druga i drugaricu, komšije, itd. A što se tiče ulice, magazina, novina, televizora, satelita itd, odatle je naš normalni drug popio toliko blata dovoljno da čitav svijet potone u njemu.

Tako je u tim normalnim uslovima odrastao ovaj naš normalan drug. Međutim u kuliminaciji svoje mladosti nenormalni grijesi su prevazilazili svoju granicu tako da se naš drug okretao lijevo i desno u mrkloj tmini ali oko sebe ne bi vidjeo osim tmine u tmini. Stalni napredak u grijesima sa lošim društvom je doveo našeg druga do cigare, preko čašice alkohola i muzike do normalnog uzimanja droge. Nakon što je počinio grijehe koji upropaštavaju čovjeka počeo se naš normalni drug žaliti kako je stanje postalo nenormalno.

Stalna glavobolja, zapaljenje u plućnim kanalima, stalni osjećaj gušenja te tjeskoba u prsima i pored svih izleta i odlaska na raznovrsne plaže, ništa nije imalo uticaja. S obzirom da je naš drug normalna osoba i da su ga njegovi roditelji odgajali normalnim odgojem nastavio je i dalje kopati svoju glavu u pijesak govoreći: ‘Nema problema ima i gorih od mene, Allah prašta i milostiv je. Svaki mladić je prošao kroz ono što sam ja prošao.’

Jednog jutra vraćao se naš drug u normalnom stanju, ljujajući se od plota do plota, posrtao je neznajući kuda ide niti šta želi. Ruševina od čovjeka njegovo tijelo je postalo kabur njegova srca. Miskin. Traži nešto ali ne zna šta je to. Priželjkuje nešto ali nema u predstavi šta je to. Želi neko mirno, tiho mijesto, čisto u kojem bi se sklonio i potražio utočište. Odlučio je da se ne vraća kući. Dok je tako išao odjednom začu glas sabahskog ezana. Zadrhtaše mu bokovi, a njegovo tijelo obuze jeza. Ubrzao je hod iz straha da ne bi pao kad ono udari u osobu koju obori na zemlju. Kada se osvijestio od iznaneđenja, mladić je požurio da pruži ruku osobi koju je bacio na tlo. Želio je da se izvini, ali kao da je izgubio jezik.

Osoba koju je mladić oborio bio je šejh koji se uputio ka džamiji da se odazove pozivu svoga Gospodara i stane u namaz. Ustao je i ispravio svoju odjeću. Pogledali su jedan u drugog obojica su bili bez riječi, a u glavi svakog od njih kružile su misli. Mladić je govorio u sebi: ‘Ko je ovo, kakav je ovo nur kojeg vidim u njegovom licu? Je li ovo melek sa nebesa?’ S druge strane šejh je pomislio: ‘ Utječem se Allahu od prokletog šejtana. Kakva je ovo osoba? Šejtan? Potrljao je svoje oči. Jesam li ja budan ili sam u snu?’ Mladić je mislio: ‘Kakvog li divnog mirisa, kao da je miris Dženneta.’ A šejh je pak mislio: ‘Kakva li ružna mirisa da Allah sačuva.’

Šejh podiže svoje oči i tada ugleda crninu ipod očiju mladića, crninu na usnama i na nosu. Pogledao je u kosu mladića s kojom kao da se igralo malo dijete rasturivši je lijevo desno. Tišinu je prekinuo glas mladića koji izusti drhtavim glasom: ‘Izvinjavam se o amidža.’ Šejh se tada trenu i vrati se iz svijeta razmišljanja u svijet stvarnosti pa upita mladića: ‘Ko si ti?’ Zbunio se mladić od postavljenog pitanja. Kao da je bilo iznaneđenje. Poče mrmljati: ‘Ko sam ja, stvarno ko sam ja? Vallahi ne znam ko sam ja.’ Šej pruži ruku mladiću i upita: ‘Kuda, o sinko, kuda ideš?’ Mladić se ponovo zbunio: ‘I to ne znam, gdje idem , ko sam ja? ; mrmljao je mladić; Ne znam, ne znam.’ Šejh ga je potapšao po ramenu rekavši mu: ‘Hočeš li doći sa mnom?’ ‘S tobom?’- upita mladić. ‘Kuda?’

– ‘Što se mene tiče’, odgovori šejh, ‘ja znam gdje idem, ka utočištu zalutalih, ka mijestu izgubljenih i zbunjenih, ka Allahovoj kući, kući moga Gospodara. Sinko klanjaš li?’, nastavi dalje šejh, ‘zašto ne klanjaš, hajde sa mnom, sabahski namaz je zaista predivan.’ Mladić je i dalje bio zbunjen u glavi su mu još uvijek ozvanjale riječi ‘Ko si ti’.

Šejh ga uze za ruku i on pođe za njim. Stigli su do vrata mesdžida. Mladića odjednom zasljepi nur mesdžida, ugledavši ljude koji Allahu padaju na ruku i sedždu, a zatim ugleda poveliku lehvu na kojoj je vidio riječ ‘Allah’ a zatim ajet: ‘ Allah Njegovoj svjetlosti upućuje onoga koga On hoće.’ Mladić zastade na trenutak.

Unutar sebe začu glas koji je govorio: ‘Zar ću sa ovom prljavštinom ući u Allahovu kuću? Kako će ovaj mrak uči u ovo svijetlo? Kako ću sa svim svojim grijesima i nedjelima stati među ove ljude? Zar sam u stanju napustiti sve ono na čemu sam bio, da li mogu preći taj most? Ne, ne…’ Unutar mladića odvijala se borba. Šejh ga blago povuće za ruku ali noge mladića kao da su bile ukovane. Ne može da podigne nogu , niti da izuje cipele.

U tom trenutku ukazala mu se slika djevojke koju je prevario, mladića koji ga je poučio cigari i alkoholu, vidio je sliku iznurenog lica svoga oca koji žali za sinom u kojeg je ulagao svoju nadu. Uzdahnuo je mladić, ‘Jesam li u stanju prevazići sve to? Jesam li u stanju promijeniti sve to?’ Šejh ga je ponovo blago povukao za ruku a mladić je govorio: ‘Ne, ne mogu.’

Šejh mu uzvrati: ‘Možeš, osloni se na Allaha, zatraži pomoć od Njega, zar nisi čuo Allahove riječi: ”Reci, o robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, nemojte gubiti nadu u Allahovu milost, Allah zaista oprašta sve grijehe.”?’

Odjednom naš normalni drug grubo i žustro istrgnu svoju ruku iz ruke šejha. Trčao je govoreći: ‘Ne mogu, ne mogu.’ Miskin se ponovo vratio u more tmina i zablude. Posrtao je ulicama sve dok nije stigao svojoj kući. Požurio je svojoj sobi, zaronio svoju glavu u jastuk plačući. Bio je zbunjen. Kroz misli su mu prolazili minuli događaji. Pitao se zašto nije ušao, i zašto se nije složio. Međutim ponovo bi zavapio kako da uđem sa čitavim blatom kojeg sa sobom nosim. Podigao je glavu sa jastuka, i svoj pogled uperio ka krovu govoreći: ‘ Ja Rabbi, Ja Rabbi, da li ću jednog dana biti nezavisan od alkohola, muzike, djevojke. Da li će doći dan u kojem ću se očistiti i biti poput onog čistog čovjeka kojeg sam vidio?’

Čitavu svoju noć (ili bolje rečeno dan, pošto je noć zamijenio za dan) naš normalni drug se prevrtao po krevetu. Odmotavao je kasetu svog života, života muke, patnje, strasti i naslađivanja. Prisjetio se svoga druga , zdravog i bogatog mladića koji je iznenada preselio zbog prejake doze heroina. Prisjetio se i djevojke koja je iznenada umrla bez ikakva obijašnjenja, umrla je dok je spavala. Zadrhtao je kada se samo sijetio prizora šestorice svojih drugova, čiji su dijelovi tijela bili raparčeni po putu od siline udara. Ove slike i njima slične su se redale u njegovim mislima. Ko je preselio, ko je u bolnici a ko je u zatvoru?

Upitao se: ‘Šta čekam? Da budem poput njih ili možda još gori od njih?’ Suze su prestale, povratio je svoju snagu, i zatim reče sebi: ‘Moram da promijenim svoj život. Moram pobijeći od mrkle budučnosti koja me čeka ukoliko to ne učinim. Moram! Moram!’ Pokušavao je da zaspe ali nije bio u stanju, ostao je budan sve do noći. I kao po običaju, čim je pao mrak dođoše njegovi normalni drugovi, jer tako oni koji su u mraku oživljavaju mrak. Došlo je loše društvo i kao obično naš normalan drug je izašao s njima. Međutim, ovoga puta naš normalni drug je izgledao nenormalno, bio je odsutan zamišljen, nije se šalio na normalne šale, koje su zbijali njegovi normalni drugovi.

Lice lijepog čovjeka s kojim se sudario nije ga napuštalo. Njegove riječi: ‘Osloni se na Allaha, ti možeš’ su mu neprestano odzvanjale u njegovim ušima. Pokušavao je da izgleda normalno ali nije uspjevao. Odjednom ustade i reče: ‘Ja idem.’ Drugovi se okomiše na njega ‘šta ti je, danas ne izgledaš normalno šta ti je?’
– ‘Ništa’ dgovorio je on. Pokušali su na sve načine da ga odvrate od njegove namjere ali on je bio odlučan ‘ja odlazim!’

Vratio se kući, vidjevši ga otac u čudu reče ‘Hajde sinko šta se zbilo?’ Naš drug ga zagrli i zaplaka. Otišao je brzo do kupatila a zatim se okupao. Osjećao je kao da se prvi put kupa u svom životu. Prao je sramotu i blato grijeha u kojem je tonuo. Počešljao se i namirisao. Kosa ovoga puta nije srštila u vis, niti su pantalone bile pocijepane kao što je to bio njegov običaj. Prišao je svojoj majci pognute glave: ‘Majko oprosti mi’, reče, ‘Gdje je sedžada?’

Majka je zaplakala i kroz suze zahvaljivala Stvoritelju za uputu svoga djeteta. Prije nego li je nastupila zora naš normalan drug, koji je sada postao nenormalan je izašao na put koji vodi ka mesdžidu. Isčekujući čisto lice šejha kojeg je sreo. Kada ga je ugledao pohrlio je njemu i zaglivši ga reče: ‘Dovi za mene o šejh, dovi za mene.’ Šejh se obradovao mladiću, vidjevši u njegovim očima neki novi čudan sjaj. ‘Odazvao si se pozivu Milostivog’, reče šejh, citirajući mu jedan ajet.

Ušli su u džamiju i klanjali sabah. Mladić je osjećao kako je njegovo tijelo ispunjeno srećom, gotovo da eksplodira. Ah kakvog li samo namaza, po prvi put osjetio je slast, Kur’anski ajeti su se slivali u njegovo srce. Činilo mu se kao da nije na zemlji, kao da lebdi na nebesima. Poželio je da se namaz ne završi, da potraje što duže. Imam je predao selam a za njim i mladić.

Podigao je svoje ruke govoreći: ‘Gospodaru moj, nemoj me ostaviti. Gospodaru moj, nedaj da budem izgubljen.’ Zatim nakon toga povukao se u stranu mesdžida i razmišljao: ‘Ja Rabbi, gdje sam ja bio svih ovih godina, gdje je bio ovaj istinski život, i prava sreća koju sam oduvjek tražio?’

Šejh mu je prošao poselamio se sa njim a mladić poče da zapitkuje: ‘O šejh misliš li da se ja mogu promijeniti, misliš li da ću ustrajati u Allahovoj uputi? Da li je stvar lahka, da li nakon svega što sam učinio ima li za mene pokajanja, hoće li Allah primiti moje pokajanje, hoće li me pomoći, hoće li Allah biti zadovoljan sa mnom, hoću li ostaviti grijehe, hoću li biti ustrajan u pokornosti, hoću li se otarasiti svoje prošlosti, hoću li, hoću li???

Hiljadu pitanja je kolalo kroz mladićevu glavu, a šejh ga je uvijek tapšao i govorio: ‘da , da’, sigurnim i čvrstim odgovorom. ‘Onda’ kaže mladić, ‘kako da počenem?’ Kaže šejh ‘sada ćemo činiti zikr, učiti Allahu zikr kao što je činio Poslanik s.a.v.s., pa češ se poučiti Allahovoj knjizi, a zatim ćemo nastaviti’. I mladić je počeo zajedno sa šejhom da se odgaja uz Allahove knjige i sunnet Poslanika s.a.v.s.. Promijenio je svoje stanje, svoj izgled, i počeo se pridržavati sunneta Allahova Poslanika s.a.v.s., i Allahove vjere u cijelini.

Prošlo je nekoliko godina a i mjeseci, međutim naš drug je počeo biti zabrinut, počeo je osjećati kako ga prošlost polahko vuče. Počeo je osjećati i uviđati kako je na početku bio bio pun entuzijazma, volje, ljubavi i želje za radom za Allahovu vjeru. Počeo je osjećati kako hamaz polahko pada, i uviđati da do jučer kada je odjednom blokirao posmatranje televizora i onoga što je haram, počeo je da polahko primjećuje kako popušta i ponekad pogleda kakvu seriju, kakav film , i pogleda možda nešto što je haram.

To ga je zbunjivalo i plašilo, kako nakon svega, nakon upute koju je dobio kako da se ponovo vrati u ono što je bio. Plašilo ga je da se njegovo srce ponovo ne promijeni, da ne propadne, da se ne izgubi i ponovo vrati u zabludi u kojoj je bio. Ovdje je naš drug shvatio da je obukao lijepo odijelo u spoljašnosti, s kojem je dakle svoju spoljašnost učinio lijepom, ali blato kojeg se napio u džahilijetu je još uvijek crnilo njegovu unutrinu. Vidio je da je neophodno da se otarasi ostataka džahilijeta koji su ga vraćali u prošlost i podsjećali ga na grijehe koje je činio u prošlosti.
_____________________________________

Da li vas ovaj čovjek podsjeća na nekog čovjeka?

…Mene ovaj čovjek podsjeća na samog mene. Podsjeća me na sve nas (manje više). Ostaci džahilijata nas vuku prošlosti. I gubimo volju i rad i želju za Allahovom vjerom. Nakon što smo na početku trčali i bili i prije ezana u džamiji i vodili računa prvom safu itd, počeli smo polahko čak i da zanemarujemo namaz u džematu, pa tražimo i najmanji razlog da odustanemo od namaza u džematu, da obavimo namaz u kući itd…. Stoga neophodno je da se očistimo džahilijeta kojeg nosimo u sebi. Da nas ti džahilijetski ostaci ne bi vukli ka našoj prošlosti, da nas ne bi podsjećali na našu prošlost neophodno je da se očistimo njih.

Related posts