Islam 

Kur’an – proljeće srca moga

Podijelite!

Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša,pa zašto se ne opametite?” (El-Enbija’,10)

Čitam prijevod značenja ovog ajeta i razmišljam: Milostivi Gospodaru, Velik i Uzvišen si Ti! Ti si nam preko Svog miljenika Muhammada, sallallahu alejhi ve selem, dostavio Kur’an i time nas počastio kao ni jedan ummet prije. Podario si nam jasni put bez greške, neiscrpni izvor na koji duše žedne za imanom stalno navraćaju, lijek koji bolesne liječi i svjetlost koja zalutale izvodi iz tmina zablude. Koliko god da Ti zahvaljujemo, naše hvale su nedovoljne i neznatne naspram Tvojih blegodati.

….Sjećam se. Bila je zima, davne 1993.g. kada je ratni vihor već uveliko hučao našom milom Bosnom. Bol, jad, tuga na sve strane. Gusta tama nadvila se nad našom milom domovinom. Ali čini mi se, veća od svega je bila tama na našim srcima. Nismo vidjeli opomenu koju nam je Allah ovim ratom dao, nismo mu se vraćali, niti Njega za pomoć molili. Bilo me je strah. Strah smrti i odlaska s ovog svijeta. Bilo mi je žao moje mladosti i neostvarenih snova. (Bar tad sam samo na to mislila) A smrt nam je bila tako blizu, preblizu…

No Allah u svemu daje mudrosti, koju mi ne znamo. Došao je mjesec Ramazan. Vjerovatno zbog straha i raznih briga ljudi su počeli nekako da se više vežu za vjeru, pa su ovom mubarek mjesecu mnogi, možda po prvi put, otvorili svoja vrata. Počeli su da poste, klanjaju, idu na teraviju… Allahovom milošću i ja sam bila među njima. Počela sam da osjećam kako se led zablude topi sa moga srca. Polahko, ali sigurno, islam je ulazio u njega i obasjavao svaki njegov skriveni kutak.

Čini mi se, nikada mi dani nisu bili ljepši, niti noći draže. Pucalo se na sve strane, ali u srcu je bila sigurnost; glad je harala ali su se tijela i duše hranile imanom; noći su bile mračne, bez struje, ali su srca bila osvijetljena postom i namazom. U polumračnom mesdžidu, osvjetljenom tek pokojom lampom, stajala sam u safu sa drugima i punila svoje srce neopisivom radošću. Imamovo učenje Kur’ana davalo mi je neki smiraj i spokojstvo i ako su u daljini odjekivale detonacije. Nakon završenih teravija, sjedili smo u mesdžidu i učili o islamu. Najčešće bismo čitali prijevod Kur’ana.

Počela sam da u njemu nalazim odgovore na moja pitanja, da shvatam ono što nisam shvaćala, da nalazim smisao u svom životu.
Čitajući i slušajući Allahove riječi, moja duša je tek tada počela da shvata bit postojanja svega na ovom svijetu. “U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio, hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri.” (Ali-imran:190-191)

A zašto oni ne pogledaju u nebo iznad sebe? -kako smo ga sazdali i ukrasili i kako nema pukotina (u njegovoj konstrukciji).” (Kaf:6)

Zar ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugog, stvorio, i na njemu Mjesec svijetlim dao , a Sunce svjetiljkom učinio!” (Nuh:15-16)

Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima-zar ne vidite?” (Ez-Zarijat:20)

Ovi kao i mnogi drugi ajeti kao da su me budili iz nekog dubokog sna, vraćali život mom, u grijehu već zamrlom, srcu i davali smisao mom životu. Koliko sam samo puta pomislila: Pa Allahu, kako do sad nisam vidjela Tvoje znakove?! Kako sam do sada bila slijepa, pored vida kojeg si mi dao; gluha i pored toga što sam sasvim dobro čula?! Hvala Ti Milostivi na Tvojoj Knjizi, na Uzvišenom Kur’anu!!!

Svaki ajet koji sam čitala (naravno,u prijevodu značenja) na mene je ostavljao fascinantan dojam. U trenucima tuge, boli i straha otvarala sam Kur’an i on mi je davao smiraj, liječio rane, raznosio tugu i srce punio radošću i hrabrošću.
Tih ratnih dana upoznala sam i jednog prijatelja. Bio je izbjeglica (ne sjećam se tačno odakle), pripadnik Armije Bosne i Hercegovine, mladić u punom cvijetu svoje mladosti. No ono što ga je posebno isticalo, bila je njegova duboka vjera u Allaha, njegova spremnost da na Allahovom putu žrtvuje i svoj život. Njegovo lice je uvijek bilo nasmijano i zračilo nekim posebnim nurom. U njegovom društvu svi su osjećali neku pozitivnu energiju koja je zračila iz njega.

Nakon nekog vremena čula sam vijest koja me je šokirala. Moj prijatelj je poginuo na liniji, dao je svoj mladi život braneći našu napaćenu zemlju. Dok su mi suze klizile niz lice, a u mislima lebdio njegov osmijeh, otvarala sam Kur’an. I uvijek vječne, uzvišene riječi liječile su moju bol. “I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli:“Mrtvi su!“Ne, oni su su živi ali vi ne znate!“(Al-Bakara:154)

Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli!Ne,oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onog što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati; radovaće se Allahovoj nagradi i milosti i tome što Allah neće dopustiti da propadne nagrad onima koji su bili vjernici.” (Ali-Imran:169-171)

….Polahko se vraćam u stvarnost. Lijepi su bili ti dani mog prvog, pravog susreta sa Kur’anom. Uistinu Kur’an je tada postao proljeće moga srca. Istopio je svu led i snijeg, koji se nataložio na njemu. Zasjalo je sunce vjere, zapjevale ptice imana najavljujući ljepše i srećnije dane.

I danas, kada oblaci tame počnu da se navlače na moje srce, Kur’an uvjek zasja u njemu svojom veličinom. A kako i ne bi?! Zar on nije Allahova riječ, lijek i milost vjernicima?! “Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima.“(El-Isra:82)

Zar on nije Knjiga jasna i svjetlost kojia obasjava put zalutalima: “Od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje.” (El-Maide:15-16)

Zar Allah ne obećava prelijepe i neprolazne-vječne nagrade onima koji svoje vrijeme provode u druženju sa njim?! “Oni koji Allahovu Knjigu čitaju i molitvu obavljaju i od onoga čime ih mi opskrbljujemo udjeljuju, i tajno i javno, mogu se nadati nagradi koja neće nestati. Da ih On prema onome što su uradili nagradi i još im iz obilja Svoga da, jer On mnogo prašta i blagodaran je.” (Fatir:29-30)

Ko god slijedi načela u Kur’anu, on je uistinu na pravom putu. “Ovaj Kur’anu vodi jedinom ispravnom putu, i vjernicima koji čine dobra djela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika, a da smo za one koji u onaj svijet ne vjeruju-bolnu patnju pripremili.” (El-Isra:9-10)

Ko god traži recept i uputstvo kako sretno živjeti u njemu će naći odgovore. “Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje,upustvo je svima onima koji se budu Allaha bojali.” (Al-Bakara:2)

Mi Kur’an pun mudrosti objavljujemo i na istinit način se on objavljuje“. (Al-Isra105)

Mi u ovom Kur’anu objašnjavamo ljudima svakovrsne primjere, ali većina ljudi nikako neće da vjeruje.” (Al-Isra:89)

U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana , koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanja dobra od zla.” (Al-Bakara:185)

Pa zar da ne pustimo Kur’anu da bude naš vodič i naše svjetlo?! Allah nas poziva i pitanje upućuje: “Pa u koji će govor, ako ne u Kur’an, vjerovati?!” (El-Murselat:50)

Dovoljno je da otvorimo neku od mnogobrojnih knjiga hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa da vidimo koliko je on podsticao svoje ashabe, a tu poruku oni prenijeli dalje, na konstantno druženje sa Kur’anom. Samo par njegovih hadisa jasno oslikavaju vrijednost drugova Kur’ana, oni koji slast nalaze u njegovom učenju, koji poruke njegove primaju i koji nastoje svoj život podrediti kodeksima njegovim.

Ebu Umame, radijallahu anhu, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika,sallallahu alejhi ve sellem, gdje kaže: “Učite Kur’an jer će on doći na Sudnjem danu da se zauzima (šefa’at čini) za svoje učače.” (Muslim)

Aiša, radijallahu anha, prenosi ove riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Onaj ko vješto uči Kur’an bit će u društvu sa pisarima (melekima) časim i čestitim, a ko ga uči zamuckujući i s poteškoćom imaće dvije nagrade“(Muttefekun alejhi)

Omer b.el-Hattab, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “em>Zaista Allah sa ovom Knjigom (Kur’anom) uzdiže jedne narode, a ponižava druge.” (Muslim)

Osman b.’Afan,radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji među vama je onaj koji nauči Kur’an, a zatim druge njemu poučava.” (Buhari)

Abdullah b.’Amr b.’As,radijallahu anhuma, prenosi riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,: “Učaču Kur’ana će na Sudnjem danu bit rečeno: Uči i penji se (džennetskim stepenicama-deredžama), uči lijepo i pravilno kao što si na dunjaluku učio, jer, tvoje mjesto (deredža u džennetu) je kod posljednog ajeta koji proučiš.” (Ebu Davud,Tirmizi)

Kur’an je proljeće vjernika, kao što je kiša proljeće za zemlju. Kiša pada s nebesa na zemlju pa bilje urodi plodom. Gdje su naši plodovi koje treba da proljeće Kur’ana iznjedri iz naših srca?! Gdje su naša dobra djela na koja nas Kur’an poziva?! Gdje su sve one pozitivne osobine koje Kur’anski ajeti razvijaju kod istinskih vjernika?! Gdje su naša srca naspram Uzvišenog Kur’ana?!

Molimo Allaha da nam prosvijetli naša srca Časnim Kur’anom, da nas učini njegovim drugovima, i njegovim počasnim nosiocima.

Učimo dovu koju je izgovarao naš Plemeniti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ALLAHU, JA SAM, DOISTA ROB TVOJ, SIN ROBA TVOGA, SIN ROBINJE TVOJE. MOJ POLOŽAJ JE U TVOJOJ RUCI, JA SAM PODLOŽAN I NAD MNOM SE SPROVODE PROPISI, PRAVIČNOST PO MENE JE ODLUKA TVOJA, ZATO, PRIZIVAM TE SVIM TVOJIM IMENIMA KOJIMA SI SEBE NAZVAO, ILI IH U SVOJOJ KNJIZI OBJAVIO, ILI IH NEKOM OD TVOJIH BIĆA SAOPĆIO, ILI IH, PAK, ZADRŽAO KOD SEBE KAO ZNANJE NEDOKUČIVOG, PRIZIVAM TE DA MI KUR’AN UČINIŠ PROLJEĆEM SRCA MOGA, SVJETLOM GRUDI MOJIH, RAZBISTRENJEM TUGE MOJE I OTKLANJANJEM BRIGA MOJIH. (Hadis bilježi Ahmed b.Hanbel)

Fadila Galijašević

Related posts