Dove 

U nekom mjestu živio je jedan bračni par koji nije mogao imati djecu…

Podijelite!

U nekom mjestu živio je jedan bračni par koji nije mogao imati djecu, odnosno žena, iz zdravstvenih razloga, nije mogla da rađa djecu, mada su oboje žarko željeli imati potomstvo. Kada su već ušli u godine, čovjek je odlučio da oženi još jednu ženu kako bi dobio potomstvo. Njegovoj prvoj ženi to je bilo mnogo krivo, a pogotovo se ljubomora rasplamsala kada je njen muž oženio mnogo mlađu ženu od nje. Poslije izvjesnog vremena, ova druga, mlađa žena rodila je zdravog sina. U tim trenucima ljubomora prve žene…

narasla je do maksimuma: pored toga što je morala trpjeti i živjeti sa mišlju da je muž oženio drugu, mnogo mlađu ženu od nje, sada se morala pomiriti sa činjenicom da je ta žena rodila i sina, a ona sama nije imala tu mogućnost. Prošle su dvije godine i muž je odlučio otići na odmor sa svojom drugom suprugom, pa je svoju prvu ženu upitao da im pričuva malog sina dok oni budu odsutni. Žena je kipjela od muke i srdžbe: zar da im još čuvam dijete dok će se oni provoditi?! Na kraju je pristala, ali je od silne ljubomore odlučila da im se osveti tako što će povrijediti njihovog sina.

Kada su oni otišli, uzela je užarene žiške i stavljala ih na dječije ručice, dok je ono izbezumljeno plakalo i vrištalo. U toku dana dobila je informaciju da su njen muž i njegova druga žena imali saobraćajnu nesreću i da su oboje smrtno stradali. Pošto nisu imali druge rodbine, ona je dobila starateljstvo nad malim dječačićem. Bila je presretna zbog toga: čitav svoj život sanjala je da dobije dijete i sada joj se ta prilika pružila, jer ona je bila najbliža djetetu koje više nije imalo ni majke ni oca.

Uzela je to dijete i odgajala ga kao rođena majka, nesebično mu pružajući ljubav i pažnju. Ipak, u njenoj duši ostalo je gorko sjećanje na trenutke u kojima je nanijela povrede dječačiću: “Kada god sam pogledala u njegove ruke i u one ožiljke koje sam mu napravila žeravicama, to je razdiralo moju dušu i izazivalo nesnosnu tugu uvijek praćenu ‘kišom suza’.”
________________________________________________________

Čovjek nikada ne zna šta je dobro, a šta loše za njega. Ovo je neumitna istina potvrđena i u ovom primjeru: Ovoj ženi nerotkinji teško je pala muževa ženidba druge žene, a pogotovo joj je bilo krivo kada je ta žena dobila dijete. Međutim, Allahovom odredbom, to je dijete na kraju pripalo njoj i dobila je nešto o čemu je samo mogla sanjati i maštati. Kaže Uzvišeni Allah u Kur’anu: “Možda nešto ne volite, a to je dobro po vas; možda nešto volite, a to je zlo po vas! Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekare, 216) Zato je čovjek dužan da se strpi na svakoj Allahovoj odredbi i situaciji u kojoj se nađe (pogotovo u onim situacijama koje ne moze lično bitno promjeniti).

Sa predavanja dr. Safeta Kuduzovića

Related posts