Majka 

“DŽENNET JE POD NOGAMA MAJKE.”

Podijelite!

Gledam je kako spava. I slušam kako diše.

Ona je bila jedina kojoj sam uvijek u potpunosti vjerovala. Moj moja snaga nakon poraza i moj bedem. Dovoljno autoritet i dovoljno prijatelj. Ponekad krajičkom oka posmatram njenu pomalo zabrinutu facu i pogled u prazno i znam da tada slaže kockice dobro izmanipulisane stvarnosti u mozaik. Znam, jer nerijetko poslije tako dubokoumnog razmisljanja naglas donese zaključak. Jedna rečenica, dvije. Ali dovoljno da se i sama bacim u razmišljanje.

Udubim se ponekad u onu njenu boru lijevog oka i pitam šta je tako oblikovalo? Život ili godine? Je li to trag borbe, straha i nadanja?

Oduvijek sam znala da je negdje iza mene. Kad zapnem, neočekivano mi pomogne da se dignem, i ponovo se udalji, bodreći me, posmatrajući kako sama pravim svoj put. Nekada, davno, u drugom osnovne, bila sam antitalenat za crtanje. Ali talenat za matematiku, koji sam, pretpostavljam, od nje naslijedila. U tom maglovitom sjećanju pronalazim jedan crtež- stara bosanska mangala, nacrtana i osjenčena njenom rukom. Učiteljica je bila naprosto oduševljena, pa je rad završio i na školskoj izložbi. Bila sam ponosna na svoju majku, jer je njen rad bio među najboljima, ali istovremeno me izjedao osjećaj grižnje savjesti, jer ta ocjena ustvari nije bila zaslužena. I u tom crtežu sam vidjela ljubav moje majke.

Okreće se na drugu stranu. Budna je, čini mi se.

Treći razred. Nova sredina, početak školske godine. Neočekivana slabost mog karaktera i teško prihvatanje promjene, sramotim se pred djecom, držim se čvrsto za majčinu ruku, glavu zaronila u njeno bedro i cvilim kao kuče. Zašto- ne znam. Ali znam samo da je bila tu sve dok nisam skupila hrabrosti da krenem za novom učiteljicom.

Svaki put kad je trebalo da bude prva- bila je. Godine žrtvovanja- „neću ja, meni ne treba, neka tebi“ obezbijedile su meni lagodan život i titulu doktora. A nije da joj nije trebalo, nego samo istinska majčinska ljubav može nesebično podnijeti takvo odricanje. Baš kao majka iz priče „Zastidio se majke, Ivana Cankara. Ili „Majka“ Zije Dizdarevića.

Nemirno spava. Da li joj je temperatura upotpunosti spala?

Pitam se, hoću li ikada odužiti porođajne bolove, besane noći, hoću li smoći snage da ja budem ta koja će njoj jednom čuvati leđa? Da li ću se ikada moći zahvaliti za godine mirnog sna i bezbrižnog djetinjstva i mladosti, za sve mudrosti života koje me podučila, za svaku kap znoja koja je pala zbog mene?

Izgleda da je ipak zaspala.

Spavaj majčice, spavaj…

Molim Allaha da mi usadi što više milosti u moje srce, da ti dobročinstvo činim, jer moj je Džennet pod tvojim nogama…

Related posts