Poučne priče 

ISPOVIJEST KOLUMBIJKE KOJA JE PRIMILA ISLAM

Podijelite!

Ja sam djevojka porijeklom iz Kolumbije. Rođena sam 1992. godine u katoličkoj porodici. Moji roditelji razveli su se kad sam imala devet godina. U mladosti sam išla na časove Biblije i u crkvu. Kad sam imala trinaest godina, odlučila sam da više ne idem u crkvu. Razlog za to jeste to što me moja majka uvijek vodila u Kolumbijansku crkvu i u određenom momentu krenula je u neku drugu crkvu gdje je većina bila dominikanskog porijekla. Tu promjenu nikad nisam shvatila, i u određenom momentu više nisam htjela tamo ići jer su se ljudi ponašali histerično, plakali su i vikali. Ubrzo se više nisam osjećala ugodno, osjećala sam strah od tog ambijenta.

Kako sam odrastala, sve više sam se bavila pogrešnim stvarima. U četnaestoj  godini upoznala sam jednog mladića. Nakon godinu i po dana poznanstva, on mi je počeo pričati o svojoj vjeri, o islamu. Ja sam branila katolike i tako smo diskutirali. U jednom trenutku, on me je upitao da li bih ja nekad postala muslimanka. Ljutito sam mu odgovorila da nikad ne bih postala muslimanka. Ali, on se nije predavao, pričao mi je lijepo o islamu. Na čudesan način počela sam to slušati i u meni se probudilo interesovanje, što me navelo da detaljnije istražim islam. Na internetu sam tražila i našla još više lijepih priča.

Udubila sam se i u kršćanstvo i judaizam. Tražila sam “nešto”. Od judaizma sam brzo odustala. Nakon što sam nekoliko puta nešto pročitala, nisam htjela da imam ikakve veze s tim. Kad sam se udubila u kršćanstvo, htjela sam da postim na taj način, ali bila sam zakasnila, te godine post je bio završio. Ali, ramazan je bio pred vratima. Čula sam da će se grijesi oprostiti onom ko posti ramazan. Imala sam mnogo grijeha i htjela sam da budu oprošteni. Tad nisam znala da to važi samo za muslimane. Postila sam ramazan i što sam više čitala o kršćanstvu, to sam više nalazila proturječnosti. Bilo mi je čudno kako su neke priče u kršćanstvu imale razne verzije, ovisno o tome ko ih je pričao. A u islamu je jedna istina.

Udubila sam se više u islam i ostavila sam kršćanstvo po strani. U ramazanu sam čitala o tome šta islam predstavlja, šta je smisao islama, o suštini islama. Opazila sam da na svako pitanje postoji odgovor, dok to nije bio slučaj sa kršćanstvom. Privuklo me je također to što je za sve dat razlog, zašto nešto nije dozvoljeno i šta su negativne posljedice ako se naredba prekrši. Obaveze su također pojašnjene, razlog za te obaveze i njihove prednosti. To nisam našla u drugim vjerama. Moji roditelji su se ismijavali i govorili da sam Kolumbijka, a ne Marokanka. Ali, ja se na to nisam obazirala. Što sam više učila o islamu, sve gore je postajalo njihovo vrijeđanje.

Pola godine kasnije pročitala sam jednu priču koje se sad ne sjećam u detalje. Radilo se o jednoj ženi koja je bila kršćanka, govorila je muslimanima da će oni u Pakao. Ne sjećam se više zašto se ona odlučila temeljno proučavati islam. Kad je razgovarala sa jednim muslimanom, postavila mu je razna pitanja, a on je samo odgovarao na njena pitanja, ne govoreći ništa drugo. Na kraju joj je postavio samo dva pitanja: prvo pitanje je bilo da li ona vjeruje u Allaha, a drugo da li vjeruje da je Muhammed, alejhis-selam, poslanik. Ona je odgovorila potvrdno na oba pitanja. On joj je potom rekao da je ona onda muslimanka. Ja sam tad bila zbunjena. I moj odgovor na oba pitanja bio bi potvrdan. Nisam znala šta mi se dešava. Ja sam pitala svog zaručnika da li sam i ja muslimanka. On mi je rekao da bi se to moglo reći, a ja sam bila razočarana da to još nisam bila obznanila. Plakala sam zbog mnogih svojih grijeha kojih sam bila svjesna. Od tog momenta čvrsto sam znala da je islam prava vjera.

 

Jedno vrijeme nakon toga prestala sam jesti svinjetinu. Promijenila sam svoj stil odijevanja, svjesno sam izabirala širu i dužu odjeću. Odlučila sam da jedem samo halal meso. Devet mjeseci nakon što sam postala svjesna da vjerujem, ja sam to i obznanila 3. februara 2011. Hvala Allahu! Moja majka je mjesecima prije toga već očekivala da ću to obznaniti. Ona je plakala i govorila zašto joj to radim. Reagovala je vrlo negativno. Ja sam to odgađala jer nisam se osjećala dovoljno snažnom da se odmah pokrijem i bojala sam se reakcije roditelja. Sad znam da sve ide postepeno. Ne traži se od nas da odmah svaku stvar sprovedemo u praksu. Prvo se počne sa pet stubova islama i što više učiš, sve više sprovodiš u praksu. Izgovorila sam šehadet u tri sata ujutru. Razmišljala sam i čvrsto sam odlučila da izgovorim šehadet. Nisam htjela više ništa da odgađam i bojala sam se da ću umrijeti kao nevjernica. Tako sam se uplašila te zamisli i otišla sam da uzmem gusul i potom sam nazvala svog zaručnika. Rekla sam mu šta planiram, ali da ne smijem sama, osjećala sam neki strah. Sad znam da je to bio šejtan koji me pokušao spriječiti. Moj zaručnik je zajedno sa mnom izgovorio šehadet. On je izgovarao, a ja sam ponavljala jer nisam mogla da se koncentrišem ako u istom momentu izgovaramo. Zatražila sam od Allaha pomoć, zatražila sam da mi pomogne u pogledu reakcije moje majke. Hvala Allahu, ona nije reagovala onako kako sam očekivala. Ona je rekla da je to bio moj izbor, ali nije bila sretna s tim. Bojala sam se reakcije svog oca. Trebalo mi je šest dana da mu to kažem, jer je on rasista. Ali, i on je reagovao mirno, hvala Allahu. Još uvijek slušam neke komentare, često sam plakala zbog njihovih grubih riječi. Njihove su riječi bile grublje nego što mogu podnijeti, mnogo su mi nanijeli bola. Prije godinu dana odlučila sam se i pokriti. Sedmicu ili dvije prije toga otišla sam u džamiju. Vidjela sam neke djevojke koje su nosile mahrame i haljine, neke su nosile himar, a jedna je nosila nikab. Dvije djevojke koje su isto prešle na islam bile su pokrivene.

U tom momentu postala sam svjesna šta znači stid. Moje sestre su bile pokrivene, a ja nisam. Nekad, kad bih slušala ilahije i kad bi me obuzele emocije, bilo bi mi teško što nisam pokrivena zbog straha od roditelja. Sedmicu nakon te moje posjete džamiji bila sam sigurna da hoću da se pokrijem. Planirala sam prvo da obavijestim roditelje kako bi znali i mogli da se psihički pripreme i naviknu. Moj hidžab će biti dio mene, mog života, njihove kćerke, hidžab će ostati zauvijek. Niko od onih koji mi nisu mahrem neće smjeti vidjeti moju kosu. Bili moji roditelji ljuti ili ne, ja sam stajala iza svog izbora, izbora koji sam bila spremna braniti po bilo koju cijenu, čak i ako je to značilo da ću imati problema sa roditeljima.

Reakcija mog oca bila je bolna. Rekao mi je da će me se stidjeti. Šutjela sam i otišla plačući. Moj otac bi me se stidio. I moja je majka imala svoj negativan doprinos, bilo joj je žao i pitala je zašto to radim. Njihove reakcije bile su uvredljive, ali ja sam ipak stajala iza svog izbora. Nakon nekoliko dana, ja sam se pokrila, nisam više mogla odgađati. Pokušala sam da izbjegavam roditelje, da ih ne vidim, bojala sam se da će me gledati sa razočarenjem ili prezirom. Ali vremenom sam navikla da me oni vide pokrivenu.

Nositi hidžab bilo je teško i, iskreno govoreći, i sad je ponekad teško. Ali, ja sam se pomirila s tim, taj dio odjeće je dio mene, bez obzira na to što se nekad osjećam nelagodno. Nekad sam osjećala želju da to odgodim, ali moram ostati jaka. Hidžab nosim samo radi Uzvišenog Allaha. Pokušavam da svoje prohtjeve suzbijem i da se posvetim svojim obavezama.

Moj savjet svakom bratu i sestri koji žele primiti islam, ali to odgađaju jeste: Nemojte odgađati! To je šejtan koji vas želi odvratiti od islama! Prestanite izmišljati izgovore! Znajte zašto to radite! Ako su vam roditelji problem, znajte onda da vam oni ništa neće moći pomoći kad budete u kaburu! Ako nešto zbog Allaha ostavite, Allah će vam dati nešto bolje zauzvrat. Ako imate osjećaj da još ne znate dovoljno o islamu, znajte da je i to šejtan koji taj osjećaj povećava. Trebate znati i vjerovati da je samo Allah Jedini Bog, koji zaslužuje da bude obožavan, i da vjerujete da je Muhammed, alejhis-selam, Njegov poslanik, da vjerujete u Njegove meleke, Njegove knjige (Tevrat, Zebur, Indžil i Kur’an i druge objave), da vjerujete u ostale vjerovjesnike, u Sudnji dan i Allahov kader. Sa ovim ubjeđenjem prihvata se islam. Uzmete gusul, tj. okupate se, i izgovorite šehadet. Nije obavezno da to izgovorite u džamiji. Allah zna ako je to izgovoreno. A tražiti i proširiti znanje može se i nakon šehadeta. Da li se bojite roditelja? Onda je pametnije bojati se Allaha, samo On odlučuje da li ćete u Raj ili Pakao. Ako vam je potrebna pomoć, onda tražite pomoć od Allaha i On će vam pomoći. Zaboravite ovaj dunjalučki život, mislite na ahiret – život poslije smrti. Sve je ovo ispit, kako bi se pokazalo koje mjesto zaslužujete. Trudite se radi Allaha u svoju korist, jer zbog svojih djela možete u Pakao ili Raj. Ne zaboravite da se sve može postići postepeno, korak po korak.

(Izvor: al-ummah.nl)

Časopis Asr

Related posts