Poučne priče 

Nisu krivi Askeri, mi smo krivi!

Podijelite!

Ja svoju djecu učim da žive u Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj i Banjaluci. Učim ih da je loše lagati i krasti i da je mnogo važnije kako si došao do para, e ne koliko imaš para. Učim ih da nije važno da li je neko Srbin, Hrvati, Bošnjak, crnac ili bijelac, već kakav je čovjek. Učim ih da je Božo Vrećo odličan pjevač iako voli da nosi suknje, da je Radovan Karadžić zločinac i da nisu svi Hrvati ustaše.Naravno,učim ih još mnogo čemu i vjerujem da se ovo moje vaspitanje mnogima neće svidjeti.

Onda moja djeca odu u vrtić i školu i tamo uče da su četnici antifašisti (udžbenik Društvo za 5. razred), a da je najveća faca onaj koji ima patike od 120 KM i telefon od 1000 KM. Kada dođu kući i upale televizor čuće presjednika Dodika kako njegove političke protivnike naziva  poturicama.

To vam se zove socijalizacija.

Socijalizacija se u najširem smislu definiše kao proces tokom kojeg ljudi usvajaju stavove i vrijednosti određene kulture te uče ponašanja koja se smatraju prikladnima za pojedince, članove određenog društva.

Ako sve to banalizujemo možemo reći da je cilj socijalizacija služi da djeci nametnemo naš sistem vrijednosti, za koji mislimo, ili društvo u kojem živimo misli,  da je dobar i da vrijedi da se prenese u budućnost.

A šta ako nije tako?

Problemi nastaju kada se sistem vrijednosti porodice, škole ili društva ne poklapaju što smo imali 90-ih godina i što još uvijek imamo.

I tu je ključ problema sa djecom iz onog kluba „Askeri“.

Selefije u Bosni i Hercegovini postoje, voljeli mi to ili ne voljeli. Selefije imaju svoj način praktikovanja Islama sviđao se on nama ili ne. Selefije imaju pravo da misle da je šerijatska država mnogo bolja od demokratske države, ljutili se mi ili ne ljutili. Selefije imaju djecu o kojima se brinu onako kako oni misle da je dobro. Selefije imaju pravo da vaspitavaju svoju djecu onako kako misle da je dobro, dok god ne ugrožavaju njihovo fizičko i psihičko zdravlje, baš kao što i mi to radimo sa našom djecom.

Selefije imaju pravo da se organizuju i osnivaju uduženja koja će raditi sa mladima, baš kao što i mi imamo pravo da osnivamo takva udruženja. To što se nama ne sviđa šta oni pričaju, kako se ponašaju ili oblače ne daje nam za pravo da ukidmo njihova prava.

Selefije moraju imati jednaka prava i obaveze kao i svi ostali građani Bosne i Hercegovine. Selefije koji ne  poštuju zakone Bosne i Hercegovine za to moraju da odgovaraju. Jednostavno, zar ne?

I sada dolazimo do suštine problema.

U Bosni i Hercegovini nisu problem selefije ili bilo ko drugi i drugačiji, problem je samo društvo u kojem se rađaju i rastu naša djeca. Bosna i Hercegovina i njeni konstitutivni narodi ne žele da se bave svojom djecom.

  • Nisu selefije krive što nam manje od 20% djece ide u vrtiće.
  • Nisu selefije krive što imamo dvije škole pod istim krovom.
  • Nisu nam selefije krive što su nam vrtići i škole ruine.
  • Nisu nam selefije krive što nam se u školama zapošljavaju partijski podobni, a ne sposobni.
  • Nisu nam selefije krive što su prosvjetni radnici postali bokserske vreće frustriranih roditelja.
  • Nisu nam selefije krive što pola miliona građana Bosne i Hercegovine žive ispod granice siromaštva.
  • Nisu nam selefije krive što roditelji ne mogu da zarade pristojnu platu da mogu da plate sportske treninge, plesne studije, muzičke škole i sl.
  • Nisu selefije krive što nemamo vremena za svoju porodicu, prijetelje i rodbinu.
  • Nisu nam selefije krive što su mediji postali megafoni političara za sluđivanje naroda.
  • Nisu nam selefije krive što nam se ministri policija i bezbjednsoti informišu o paravojnim formacijama putem medija i društvenih mreža.
  • Nisu selefije krive što više ne znamo šta je paravojna formacija, a šta nije.

Nisu krivi Askeri, mi smo krivi!

 

#VasStav #VasaPrica

Related posts

Leave a Comment