Vijesti 

BEZGRANIČNA LJUBAV: UZ MIRZU SAM ZATOMILA TUGU, A ON JE UZ MENE NAPOKON PROGOVORIO

Podijelite!

Pune tri i po godine penzionerka Amra Rahimić (63) svakodnevno vozari do Mostara iz 20 kilometara udaljenog mjesta Pijesci. U autobusu čvrsto za ruku drži svog šestoipogodišnjeg unuka Mirzu Tarika Arnauta kako bi ga odvela u mostarski Centar za djecu i omladinu s posebnim potrebama „Los Rosales“.

Tako svaki dan, bilo da je lijepo vrijeme, bilo da su kiša ili vjetar, Amra i Mirza prijeđu 40 kilometara kako bi dječak mogao boraviti u vrtiću „Los Rosalesa“.

Veliki strah

Često se dogodi i da Amra autobusom prevali po 80 kilometara kako bi, nakon što Mirzu ostavi u vrtiću, napravila ručak i ugrijala kuću da njenom unučiću nije hladno.

Sve je počelo, priča nam Amra, kada je primijetila da njen unuk u trećoj godini uopće ne progovara. Njegovi roditelji mislili su da je pitanje dana kada će Mirza izgovoriti prvu riječ, ali Amri je to bilo čudno.

Kupila je, kaže nam, „Put u Slovograd“, jer joj je bilo bitno da vidi šta Mirza zna. Svaki predmet za koji ga je upitala on bi znao pokazati, što je za nju bilo ohrabrenje, nakon čega je dječak upisan u „Los Rosales“.

Njena kćerka i zet žive u Mostaru. Kćerka radi, ali ima određenih zdravstvenih poteškoća, dok zet radi povremeno. Stoga je Amra, koja je prodala stan u Mostaru i vikendicu na Pijescima obnovila i dogradila, s dosta slobodnog vremena nakon penzionisanja, odlučila da mu se posveti i preuzme brigu o njemu. S tim su upoznati i u Centru za socijalni rad Mostar.

Iako je prvi susret s logopedom bio ohrabrujući, imala je ogromnu dozu straha.

 

– Brojne neprospavane noći i suze su iza mene. Nije bilo nimalo lako i jednostavno. Jer, Mirza je imao usporenu motoriku jezika i problem žvakanja, pa smo čitav mjesec učili tehniku gašenja svijeće. On, praktično, nije znao puhati na usta. Učila sam ga da zna poljubiti, kako puhati vodu na slamku u čaši, da svira usnu harmoniku, frulu… Naravno, u svemu sam se pridržavala uputa logopeda – priča nam Amra, dok nas Mirza razdragano prekida govoreći nam: „Teta, ja sam počeo čitati“.

Nena ponosno potvrđuje riječi unučića okruženog slikovnicama, bojankama, raznim igračkama koje mu pomažu savladati vježbe, ističući kako je nakon upisa u vrtić bilo potrebno više od godinu i po da Mirza izrekne prvu riječ. A, kada je to čula, mislila je da će izgubiti svijest od sreće. Uz njenu nesebičnu ljubav i podršku, ali i mukotrpan rad i svakodnevnu višesatnu vježbu kući, Mirza je strahovito napredovao. Ističu to i stručnjaci u „Los Rosalesu“.

Tragični događaji

– Često znam reći kako ne znam ko je koga više spasio. On mene da zatomim tugu ili ja njega da progovori, da bude zdravo dijete – veli nam Amra, koja je do sada objavila dvije knjige „Kad kamen proplače“ i „Pisma mrtvom sinu“.

Sudbina je ovoj hrabroj ženi namijenila tragične događaje i ogromnu bol. Najprije joj je ubijen muž kao žrtva zločina na Uborku i Sutini u proljeće 1992. godine, a 2008. godine sin Tarik joj je stradao u saobraćajnoj nesreći.

Treća knjiga „Božiji dar“

– Svako ima svoj križ, a moj mora da je velik kao Mostar. Čini se da Bog odredi neke svoje robove da vidi koliko patnje mogu izdržati. Zdravlje mi nije sjajno, ali moj Mirza mi daje neopisivu snagu. Prva knjiga posvećena je mužu, druga sinu, a razmišljam da napišem još jednu, čiji naslov bi bio „Božiji dar“. Jer, Mirza je taj dar – suznih očiju govori Amra.

avaz.ba

Related posts