Poučne priče 

UDARANJE OPSIHRENOG I OPSJEDNUTOG (pri liječenju rukjom)

Podijelite!

PITANJE 1: Es selamu alejkum.

Poštovani, možete li mi dati odgovor da li postoji šerijatsko opravdanje da se žena udara prilikom učenja rukje. Naime, žena je poslije rukje bila sva u modricama, iako je rukju učio jedan veoma poznat daija, koji uci rukju kako kažu šerijatski ispravnu. Prilikom učenja rukje bio je prisutan i muž koji je sve to dozvolio, odnosno nije reagovao. Da vas Allah nagradi.

PITANJE 2: Selamu alejkum, šejh.

Nadam se da ćeš mi pomoći, jer ja više neću da vodim moju mamu ni N1 (učeču) a ni N2 (drugom učaču). N1 (učač) prošli puta je prebio mamu, žena nije mogla spavat na leđima. Pa reko majci hajmo kod N2 (učač), a on još veći karatista. Sad žena ne može ni na leđima spavat. Imam sve slike, to je nevjerovatno. Šejh, želim ti svako dobro i da te Allah svt nagradi za tvoj trud. Amin.

Pitanje glasi: jel ovo normalno da je ovoliko gruhaju, i da li je dozvoljeno da uopšte udaraju opsihrenog?

Nadam se da ako budem u potrebi za još nekim informacijama, mogu da ti se obratim? Selam alejkum, šejh!

ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Osnova pri liječenju opsjednutog ili opsihrenog je da mu se uči šerijatska rukja i da se naredi džinnu da napusti tijelo bolesnog ili da se koriste druge općepoznate i prihvaćene metode.

A po pitanju udaranja opsjednutog ili opsihrenog, učenjaci imaju dva mišljenja; jedni dozvoljavaju pod određenim uvjetima, dok drugi negiraju (neki od njih zabranjuju dok drugi smatraju da nije propisano niti potrebno).

Stav onih koji dozovljavaju pod određenim uvjetima:

Naime, potvrđeno je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, udario šakom u prsa ashaba koji je bio opsjednut džinnom i naredio džinnu da izađe iz njegovog tijela.

Bilježi Ibn Madže i Abdulvahid er-Ruvjani u svom Musnedu od Osmana ibn ebi el-‘Asa da je rekao: „Kada me je Allahovov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio za upravitelja Taifa, prilikom klanjanja nešto me je sprečevalo tako da nisam znao šta klanjam.“ Pa je otišao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga o tome. On mu je rekao: „To je šejtan. Približi mi se“. Pa mu se približio i sjeo na noge. Kaže: „On je udario u moja prsa šakom i zapljucnuo u moja usta i rekao: „Izlazi, Allahov neprijatelju“. To je ponovio tri puta, a zatim rekao: „Vrati se na svoj posao“. Kaže Osman: „Poslije toga mislim da mi nije dolazio (šejtan)“.

Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, El-Busiri u Zevaidu i šejh Albani u Silsili sahiha (6/999). Kaže Šu’ajb Arnaut da mu je sened jak.

Nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koristio štap, bič niti nešto slično prilikom liječenja rukjom. S tim da se praksa udaranja opsihrenog i opsjednutog prenosi od nekih učenjaka selefa ovog ummeta, poput imama Ahmeda i šejhul-islama Ibn Tejmijje.

Bilježi Kadi Ebu J’ala u „Tabekatul-hanabile“ (1/233) da je imam Ahmed sjedio u svome mesdžidu, a halifa el-Abbas el-Muvekkil je poslao svog čovjeka da ga obavijesti o robinji koju je zaposjeo džin i da zatraži od njega da dovi za njeno zdravlje. Pa je Ahmed izvadio drvene papuče iz odvoda za abdest, pružio ih halifinom čovjeku i rekao: „Idi u kuću Emir pravovjernih, sjedi kod glave robinje i reci mu (džinu): Pita te Ahmed, šta ti je draže, da izađeš iz ove robinje ili da budeš udaren 70 puta ovom papučom?“. On je otišao u kuću halife i rekao (džinu) poput onoga što je rekao imam Ahmed. A oholnik (džin) je odgovorio na jeziku robinje: „Čujemo i pokoravamo se, kada bi na Ahmed naredio da ne boravimo u Iraku, ne bi boravili u njemu. Jer on je pokoran Allahu, a ko je pokoran Allahu, njemu je sve pokorno“. Pa je izašao iz robinje, pa se smirila rodila je evlad. A nakon što je umro Ahmed ponovo joj se vatio oholnik (džin), pa je el-Mutevekkil poslao svog čovjeka Ebu Bekru el-Merruziju te ga je upoznao o stanju. El-Merruzi je uzeo papuču i otišao do robinje pa mu se obratio Ifrit (vrsta džina oholnika) na jeziku robinje: „Neći izaći iz ove robinje, neću ti biti pokoran niti primam od tebe. Ahmed ibn Hanbel je bio pokoran Allahu, pa nam je bilo naređeno da mu budemo pokorni“.

Argument iz ove priče je prijetnja imama Ahmeda džinu da će biti izuderan papučom, što znači da je smatrao da je to dozvoljeno pri istjeravanju džina iz opsjednutog. A govor džina da im je naređeno da budu imamu Ahmedu budu pokorni treba uzeti sa rezervom, jer nije šerijatski tekst i bliže je da predstavlja laž. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio više pokoran Allahu pa nije prenešeno da su mu džini bili pokorni, niti da im je to bilo naređeno, čak suprotno tome ezijetili su i njega i druge ashabe koji su bili bolji od imama Ahmeda.

A od onoga što se prenosi od Ibn Tejmijje je sljedeće:

Kaže Ibn Tejmijje u „Medžmu’ul-fetava“ (19/60): „Zbog toga je ponekad potrebno udaranje radi ozdravljenja opsjednutog i istjerivanja džina iz njega. Udara se sa veoma mnogo udaraca. Udarci padaju na džina, ne osjeća ih opsjednuti sve dok se ne osvijesti opsjednuta osoba i obavijesti da nije osjetila ništa od toga (udaranja). To ne ostavlja traga na njegovom tijelu. Nekad se udara jakim štapom po nogama, oko 300, 400 ili više ili manje udaraca, tako da kad bi tim udarcima bio udaran čovjek ubilo bi ga. Znači, udaranje biva na džina, a džin vrišti i, urliče i priča prisutnima o mnogim stvarima. Mi smo već ovako radili i iskusili mnogo puta, opis toga bi dugo trajao, u prisustvu mnogih ljudi“.

Na drugom mjestu, također, kaže Ibn Tejmijje (Medžmu’ul-fetava, 24/277): „Čovjek biva opsjednut, priča nepoznatim jezikom, pa biva udaran po tijelu jakim udarcima, tako da kada bi se tako udarala deva, ostavilo na njoj mnogo traga. A opsjednuti pored toga ne osjeća udaranje niti zna šta je govorio“.

Navodi Ibnul-Kajjim u „Zadul-me’ad“ (4/68) sljedeće: „Pričao mi je (tj. njegov šejh Ibn Tejmijje) da je jedanput učio (taj) ajet (tj. riječi Uzvišenog: ‘Zar mislite da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti?’ El-Mu’minun, 115) u uho opsjednutog, pa je džin rekao: ‘Da’, ravukavši glas. Pa kaže: ‘Uzeo sam prut i udarao ga (džina u tijelu opsjednutog) po njegovim vratnim venama tako da su mi ruke klonule od udaranja. Prisutni nisu imali sumnje da će on umrijeti od udaraca. U toku udaranja džin je rekao: ‘Ja ga volim’. Odgovorio sam: ‘On tebe ne voli’. Kaže on: ‘Ja želim sa njim da obavim hadždž’. ‘One ne želi sa obavi sa tobom’, odgovorio sam. Kaže džin: ‘Ja ću ga ostaviti iz počasti prema tebi’. Odgovorio sam: ‘Ne, nego iz pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku’. Zatim džin reče: ‘Ja izlazim iz njega’. Opsjednuti je sjeo, okretao se lijevo i desno i rekao: ‘Šta me je dovelo kod šejha?’ pitali su ga: ‘A svo ovo udaranje?’ odgovorio je: ‘Zašto bi me šejh udarao a nisam učinio grijeh?’ Nije osjećao uopće da je bio udaran“.

Iz navedenih što se prenosi od Ibn Tejmijje neki učenjaci su zaključili da je udaranje opsjednutog dozvoljeno pod određenim uvjetima, a ti uvjeti su:

1- Da udaranje bude od strane iskusne i stručne osobe, koja zna mjesta koja se udaraju i zna stanje (mjesto boravka i kretanje) džina u tijelu opsjednutog.

Neiskusni učač može nanijeti ogromnu tjelesnu štetu ili čak ubiti opsjednutog, a što se dešavalo. Djelovanjem neiskusnih učača se širi loše mišljenje o rukji i islamu uopćeno.

2- Da se udara džin a ne opsjednuti. Ako udarci padaju na opsjednutog a ne na džina, treba prestati sa primjenom istih.

Učač koji nema iskustva ne bi trebao da se upušta u udaranje osim laganim udarcima, na njemu je da proces liječenja svede na učenje rukje i naređivanje džinima da izađu.

Drugi stav učenjaka je negiranje te prakse.

Šejh Albani je upitan o udaranju opsjednutog, pa je odgovorio da to nije prenešeno u sunnetu nego se prenosi da je to radio Ibn Tejmijje. Zatim kaže da je dozvoljeno pod uslovom da udarac pada na džina a ne na opsjednutog i da je koristi opsjednutom kao što sam Ibn Tejmijje kaže. (https://www.youtube.com/watch?v=LrUBa4zHz4o)

Na drugom mjestu u Silsili sahiha (6/417) je žestoko negirao jako udaranje koje ponekad uzrokuje i ubistvo bolesnog.

Na pitanje o udaranju i davljenju opsjednutog tokom rukje, Bin Baz je odgovorio da se to prenosi od nekih imama (uleme) a da to nije dokaz. Praksa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba je bila učenje ajeta i dova. Zatim zaključuje da je vadžib da se to (udaranje i davljenje) ne radi, da se ne izlaže toj opasnosti, jer da je u tome bilo hajra radili bi to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi, a većinom udaranje predstavlja nagađanje koje može odvesti u propast bolesnog. (Medželletul-buhus, broj 1543, prenešeno iz poslanice: Osvještavanje bolesnika)

Šejh Ibn Usejmin kada je upitan o udaranju i davljenju opsjednutog kaže: „Neki učenjaci su udarali opsjednutog i smatrali da iako se udara opsjednuti udarac pada na džina a ne na njega. Od onih od koga se to prenosi je šejhul-islam Ibn Tejmijje. Međutim, da li čemo to dozvoliti svakome? Smatram da nije dozvoljeno davljenje bolesnog pri učenju (rukje) zbog opasnosti koja je u tome“. (Medžmu’u fetava ve resail, 17/33)

Također, udaranje i davljenje opsjednutog je negirao i šejh Salih Fevzan. Kaže onaj ko udara opsjednutog on nije učač rukje nego onaj ko ezijeti (nanosi bol). Rukja je da se uči bolesnom i puše u mjesto bolesti, a ne da udara i davi. Neki, poput Ibn Tejmijje, kažu da udaranjem opsjednutog udarac ne pada na bolesnog nego na džina. Ovo mogu raditi samo specijalizirani za to, ali da svaki učač udara i davi bolesne, ne otvaraju se ova vrata.

(https://www.youtube.com/watch?v=1FULTFgCDIc)

Rezime govora o ovome je sljedeće:

Ispravan je prvi stav učenjaka, a Allah zna najbolje. Naravno, osnova je da se uči Kur’an, dovi i traži od džina da napusti tijelo, da se koriste poznate terapije konzumiranja naučenog na meda, ulja (čurokotovog i maslinovog) i vode. A u iznimnim situacijama, tj. kada je džin oholnik (marid), dozvoljeno je uadarati džina (tj. opsjednutog) pod uslovom da se zadovolje dva gore spomenuta šarta:

1- Da udaranje bude od strane iskusne i stručne osobe.

2- Da se udara džin, a ne opsjednuti.

Oni koji se bave liječenjem najbolje znaju da ima stanja teškog sihra ili opsjedanja u kojima učenje ne pomaže koliko pomaže udaranje džina, s tim da su to iznimna stanja. Dokaz dozvole udaranja opsjednutog (tj. džina u njemu) kada za time ima potrebe su vjerodostojan hadis, a u razumijevanje ovog pitanja i praktikovanja ovakvog načina liječenja možemo se osloniti i na ono što se prenosi od imama Ahmeda i Ibn Tejmijje.

Napomena: Učači koji u svakoj rukji odmah navale i počnu da tuku opsjednutu ili opsihrenu osobu, također, oni koji koriste željezne šipke i slične predmete za udaranje, te učenje rukje pretvore u scene premlaćivanja kao stalnu i redovnu praksu, uz to još diraju tijelo žena, za njih se može reći da prelaze granice po ovom pitanju i da se na njih mogu odnositi gore spomenute fetve šejha Albanija, Bin Baza, Ibn Usejmina i Saliha Fevzana. Islam nije došao niti propisao ovakve metode liječenja pri učenju rukje. To jeste, udaranje opsihrenog ili opsjednutog je izuzetak kojeg iskusan učač zna kada i na kome ga treba upotrijebiti.

Ve billahi tevfik.

Zijad Ljakić

Budi prvi i podijeli ovo sa prijateljima!

Related posts