Poučne priče Uncategorized 

Prosjaci – Kako im zaista pomoći?

Podijelite!

Jeste li u dilemi šta učiniti kada naiđete na prosjaka na ulici? Da li u tom trenutku treba posegnuti za novčanikom i udijeliti im milostinju ili treba pozvati policiju, hitnu pomoć ili neku socijalnu službu?

U Bosni i Hercegovini, društvena reakcija na prosjačenje ispoljava se u dva protivrječna vida. Sa jedne strane, prosjačenje je nezakonito i tretira se kao kršenje javnog reda i mira. Zakon o javnom redu i miru predviđa novčanu kaznu za lakši oblik prosjačenja u iznosu od 200-800 KM, a za teži, koji uključuje navođenje ili prisiljavanje drugog lica na prosjačenje, od 400-1200 KM.

Sa druge strane, prosjaci i skitnice obuhvaćeni su sistemom socijalne zaštite, jer se polazi od saznanja da je prosjačenje najčešće posljedica društvenih uzroka. Prosjačenje je, prije svega, jedan od najdrastičnijih pokazatelja siromaštva, a kao poslijeratno, tranzicijsko društvo, Bosna i Hercegovina ispunjava sve socijalno-ekonomske uslove za raširenost prosjačenja. 700.000 građana koji žive na granici siromaštva, stopa nezaposlenosti od pedeset odsto, prosječna plata koja je duplo manja od potrošačke korpe, podaci su koji svrstavaju BiH među 20 najsiromašnijih zemalja svijeta.

Ekonomska predviđanja nisu nimalo optimistična, pa možemo očekivati da će porasti broj ekstremno socijalno ugroženih ljudi, kojima prosjačenje nije stil života, ali su u krajnjem očaju prinuđeni da na taj način obezbijede sebi egzistenciju.

Iako one ne mogu ukloniti uzroke prosjačenja, utješno je znati da postoje socijalne službe koje, manje ili više efikasno, rade na zbrinjavanju osoba zatečenih u skitnji ili prosjačenju. U Banjaluci je, prema istraživanju projekta Nova generacija, situacija bolja nego u drugim gradovima BiH jer postoji institucionalna saradnja između Centra za socijalni rad, Doma zdravlja, odnosno stanice Hitne pomoći, Centra javne bezbjednosti i Socijalno-gerijatrijskog centra. Zajednička poruka ovih institucija jeste da prosjačenje prijavite policiji, bilo da se radi o profesionalnim prosjacima ili socijalno ugroženim osobama koje to čine iz krajnje nužde.

Zašto biste pozvali policiju da nekom ko je očigledno siromašan i bespomoćan još naplati i kaznu?

Zbog toga što je, nakon što izvrši identifikaciju lica u skitnji, Centar za javnu bezbjednost, prema sporazumu o saradnji, obavezan pozvati Dom zdravlja ili Hitnu pomoć radi osnovnog zdravstvenog pregleda ovih lica.

”Ukoliko se radi o licu kojem je potrebna zdravstvena njega, ono će se smjestiti u odgovarajuću ustanovu. Na primjer, ako se radi o mentalnom bolesniku, on se smješta na psihijatrijsku kliniku”, kaže Bernarda Petrović, diplomirana socijalna radnica iz Centra za socijalni rad.

Ukoliko zdravstveno stanje nije narušeno, lice se zbrinjava u prihvatnu stanicu, koja se nalazi u Socijalno-gerijatrijskom centru. Prilikom prijema u prihvatnu stanicu, osoba će dobiti osnovne higijenske usluge (pranje, kupanje, šišanje), daje im se topli napitak i medikamentna terapija, ukoliko ju je doktor propisao.

Socijalno-gerijatrijski centar zatim obavještava Centar za socijalni rad, čiji službenici, kao stručna lica, vrše “dijagnostiku” da bi saznali zašto je neko beskućnik, zašto je na ulici ili zašto prosjači.

Prihvatna stanica u Gerijatrijskom centru nekada je služila samo za osobe zatečene u skitnji, a sada služi i zbrinjavanju lica u stanju socijalne potrebe, jer je sve više korisnika koji, iz objektivnih razloga, ne mogu da se vrate u porodicu ili lokalnu zajednicu.

”Dešava se, na primjer, da osoba zaluta zbog dementnosti, ili da neko bude otpušten sa liječenja, a nema gdje da se vrati, ili se nađe na ulici jer nema riješeno stambeno pitanje”, kaže Petrovićeva.

U prihvatnoj stanici, koja ima 10 mjesta, korisnici dobijaju osnovnu socijalnu-zdravstvenu njegu, liječenje, presvlačenje, previjanje, ishranu (doručak, ručak, večeru) i lijekove. Boravak u prihvatnoj stanici ograničen je na maksimalno mjesec dana. Za to vrijeme, Centar za socijalni rad istražuje mogućnosti povratka u lokalnu stanicu ili u porodicu.

Zakonom o socijalnoj zaštiti definisana su prava ugroženih kategorija, kao što je pravo na novčanu pomoć, na jednokratnu novčanu pomoć, pravo na korištenje javne kuhinje, dnevnog centra, smještaj u hraniteljsku porodicu, u zavisnosti od toga šta socijalni radnik procijeni da je potrebno.

Nažalost, usluge socijalne zaštite nisu dostupne svima. Većina prosjaka najčešće ima neregulisan status, socijalno su izolovani ili im je iz nekog drugog razloga (starosti, bolesti, siromaštva, samoće) gotovo neizvodljivo da prikupe, kopiraju i predaju dokumente i izađu pred komisiju koja odlučuje o dodjeli prava na novčanu ili drugu vrstu pomoći.

Ako se ipak radi o profesionalnim prosjacima, u policiji kažu da takvi slučajevi najčešće završe na sudu za prekršaje.

”Kaznu predviđenu za prosjačenje je teško naplatiti, pa policijski izvještaj najčešće ide sudu za prekršaje”, kaže komandir Policijske stanice Centar, Miloš Brkić. 

Ukoliko se radi o stranim državljanima (uglavnom iz Srbije), nakon policijske obrade, oni bivaju deportovani.

Kada su u pitanju maloljetna lica, djeca do 14 godina ne podliježu sankcijama, jer nisu prekršajno odgovorna. S tim u vezi, policiju treba pozvati i zbog toga što je prosjačenje čest vid zloupotrebe djece. 

U Banjaluci, pored prihvatne stanice u Gerijatrijskom centru, postoji i prihvatna stanica namijenjena za djecu zatečenu u skitnji i prosjačenju, u okviru projekta Nova generacija. Iz Nove generacije apeluju na građane da kada vide dijete koje prosi, radi (pranje šoferšajbi i slično) ili svira na ulici kako bi zaradilo novac, pozovu policiju i obavijeste ih o lokaciji na kojoj se dijete nalazi.

”Djeca na ulici nisu svojom voljom, već se iza toga često krije organizovani kriminal”, kaže Maša Mirković, izvršna direktorica Nove generacije. 

”I kada se djeca izjasne da vole to što rade, da je to u njihovoj kulturi ili slično, radi se zapravo o manipulaciji djece od strane odraslih osoba (roditelja, srodnika, ljudi koji su djecu unajmili ili kupili), koji su ubijedili djecu da je prosjačenje u redu. Djeca od novca koji isprose imaju vrlo malo ili nimalo koristi. Rijetko, ili nikad, im se kupuje odjeća i obuća, jer neprimjerenim odijevanjem eksploatatori djece pokušavaju da izazovu sažaljenje kod građana. Dajući im novac, zapravo podstičemo trgovinu djecom”, upozoravaju iz Nove generacije.

Sljedeći put kada naiđete na prosjaka, razmislite da li davanjem milostinje zapravo kupujete sebi mirnu savjest, a da osobi u nevolji tim novcem uopšte niste pomogli. A možda ste čak, ako je u pitanju dijete, doprinijeli zloupotrebi djece, ili, u najgorem slučaju, organizovanoj trgovini djecom. Zato, najmanje što možete učiniti jeste da pozovete neku od pomenutih službi.

Međutim, ako zaista želite da pomognete, pitanja sa početka teksta treba  zamijeniti pitanjima o uzrocima katastrofalne ekonomske situacije u kojoj se nalazimo i o politici koja je građane Bosne i Hercegovine dovela na rub egzistencije. Sa ovim pitanjima, naravno, treba se obratiti našim izabranim predstavnicima u vlasti. Treba ih pitati, na primjer, zašto BiH kao država nikada nije provela strategiju smanjenja siromaštva koju je usvojila prije deset godina. Iako je skupo plaćena, danas se ne zna ni gdje se ta strategija nalazi. Socijalne službe mogu samo ublažiti posljedice, ali nikako ne mogu riješiti uzroke siromaštva. Njihove mogućnosti ograničene su budžetom za socijalna izdvajanja, koji je, opet, zahvaljujući istoj politici, svake godine sve manji.  

Related posts