Poučne priče 

NI DJETINSTVO NIJE KAO PRIJE …

Podijelite!

Sanjah jutros, sokak ispod dedove kuće, gdje smo se kao djeca sankali u zimskim danima raspusta. Zadnjim časom nakon škole, uzeli bi već spakovane torbe, nani i dedi hitali, sretni i uzbudjeni. Dujmovići, zimska oaza u podnožju planine Treskavice, čiji obronci nadkrivaju ovo ušuškano mjesto. Dedo bi nas dočekao na vratima, prvo grleći brata, pa nas, dok se na šporetu krčkao ručak, topla pogača, čaj od šipurka, i puno topline.
Nana, podvezena sa šamijom, bi nas odmah postavila za siniju, da se objeduje, pa poslije što ti je volja. Sjećam se, niko nije mogao izaći iz dedove skromne kućice, a da nije jeo, pa bilo to komad sira, mesa, mlijeka, ili pak nanine gurabije koje su se topile, a nije znala nikad reći šta je stavila u njih.. Nana je pravila ukusna jela, kažu u selu, ko god bi se ženio, išao u vojsku, zvali su Sevdu, jer je godinama majila velikoj porodici zvana ” vilić ” ..
Omladana bi se odmah iskupi na sijelu, pošto sam imala starije sestre, a dedo bi u čelo sjedi, pričaj dogodovištene iz mladosti, iz rata, imao je posebnu dikciju, zanimljive izraza lica dok bi nam besjedio.. Svi su ga voljeli, naredio bi da se prave iftari za omladinu, ko efendiju zove čitavo selo, ne moram i ja 
Bože, skromnosti je odisala u svakom kutu kuće, od kalufnih jastuka, jorgana, do drveni sećija. ” Pristavi stara hošaf, napravi nam onu tvoju pitu od varenih kumpjera, jazuk je bacati ” naredi dedo jedan dan, spremajući se da položi ovcama sijeno. ” Hajd ti, nema te do akšama, ko da gledam treba koju prozboriti sa svima, moj Abide ” gundjala je nana, govoreći istinu .
” Šta ću kad mi nedaju proći, hajd Abide svratim da jednu savijemo, hajd Abide da jednu srknemo, e sramota ne odazvati se ..” branio bi se dedo .. Nedostaju mi, toliko su bili jednostavni, toliko su malo imali, a bili bogati, u duši, jer ih dunjaluk nije mazio.
Voljela bih pobjeći na čardak, gdje se nalazila nanina soba, nanina sehara, uspomene . To je bila jedna riznica uspomena, od nekih stari sapuna, koja su mirisala na poseban način, kakve svjetske marke, kakvi bakrači. Heklane šamije, svilene dimije, hartije, pisane babovom rukom dok je bio u vojsci. Uspomene su se čuvale, baš u tim drvenim seharama, sačuvane od zaborava.
Kada bi raspust prošao, plakali bi, jer bi ostajali sami u kućici, bez vriske, smjeha ..
Volim svoje djetinstvo, volim uspomene koje često pričam svojoj djeci, koji bi rado da mogu, da vide taj rahatluk, bar kroz okno pendžera.
Dedo bi govorio, ” dodjite djeco, žive se oči gledaju ” , imo je samo tečaj položen, a mudrosti, pametnih riječi na izvoz, da se postidiš …e to su ti giganti, čije su ruke bile pune žuljeva, a dodiru poput pamuka.
On je na boljem svijetu, nana je još uvijek posmatra sokak, kojem se više ne sankaju djeca, jer više ništa nije kao prije …

 

Novi početak, Enisa Zulović

Piše: Enisa Zulović

novihorizonti.ba

Related posts

Leave a Comment