Vijesti 

Skromnost i dobra narav rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića

Podijelite!

Subhanallah, pročitajte…

Kada sam u dogovoreno vrijeme ušao u njegov mali prizemni stančić kod Narodne banke, bio sam iznenađen jer je namještaj u tom stanu predsjednika države, vrhovnog komandanta, bio veoma mali, odnosno, namještaj je bio stariji i lošiji od moga u stanu u Konjicu

U ljeto 1993. godine u Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine u 14 sati imao sam zakazan sastanak sa rahmetli Alijom Izetbegovićem, predsjednikom Predsjedništva, i zbog iznenadne posjete jedne strane delegacije, rahmetli predsjednik me zamolio da dođem kod njega u stan oko 19 sati, da na miru razgovaramo o političkim problemima u Konjicu. Inače, u to vrijeme bilo je različitih previranja oko Konjica. Konjic je bio vrlo značajan zbog putne komunikacije, zbog fabrike municije i željeli smo da razgovaramo o detaljima. Kada sam u dogovoreno vrijeme ušao u njegov mali prizemni stančić kod Narodne banke, bio sam iznenađen jer je namještaj u tom stanu predsjednika države, vrhovnog komandanta, bio veoma mali, odnosno, namještaj je bio stariji i lošiji od moga u stanu u Konjicu.

Ja sam bio običan čovjek, imam ili, evo, glavni imam, i komandant jedne od brigada. Sin mu Bakir pripremio je kahvu koja je bila divka, ustvari nije to bila kahva, to je bila imitacija kahve. Upravo ona divka koju smo mi, ova naša generacija, pili, kad su nas naši djedovi, nene i roditelji zavaravali da pijemo kahvu, a ustvari to je bilo nešto mrko, crno, gorko, i upravo takvu divku je pripremio njegov sin Bakir. Kahva je bila gorka, kažem Bakiru da mi da malo šećera, a on kaže da već dva mjeseca u kući nemaju šećera, jer babo ne želi da živi drugačije nego što žive građani Bosne i Hercegovine, odnosno ako Bošnjaci nemaju šećera, onda ni predsjednik države ne može u svojoj kući imati šećera. U tom trenutku bio sam veoma sretan što na čelu države imamo takvog čovjeka koji saosjeća sa svojim narodom i koji se ni u čemu ne želi razlikovati od njih.

Moj brat Ahmed pričao mi je da je, kada je bio u svojstvu prevodioca rahmetli predsjednika Izetbegovića u službenoj posjeti Saudijskoj Arabijoj 1994. godine, doživio jednu interesantnu situaciju. Na kraljevskoj večeri na kojoj ima svega od ove dunjalučke hrane, što kažu i ptičijeg mlijeka, rahmetli predsjednik je tražio malo supe, neku čorbicu, a na tim večerama ima svega, ali nema supe jer ko će jesti supu na kraljevskoj večeri. Kad su mu na brzinu donijeli neku supu, on je pojeo i kazao da je sit, da ne može više, jer ne može da jede ništa drugo, ništa više, jer je njegov narod gladan.

Rahmetli predsjednik je u ljeto 1993. godine došao u Pazarić, bio mu je pripremljen ručak u kojem je glavno jelo bilo pečenje, odnosno ispečeno je tele, a on se naljutio na tadašnjeg predsjednika Ratnog predsjedništva Mustafu Đelilovića i kazao: “Kako vas nije strah Allaha da se razbacujete i da jedete meso, a na Igmanu borci nemaju ni koricu hljeba!?” Nakon Pazarića došao je u Konjic gdje je bio pripremljen još bolji doček, jer su mogućnosti u Konjicu bile još bolje, a za ručak je bilo opet ispečeno tele. Poučeni iskustvom iz Pazarića, njegovo obezbjeđenje upozorilo je da se ne ponovi ista scena, pa i da mu posluže neku supu ili neku čorbu, a da za njih, za njegovo obezbjeđenje u nekoj drugoj prostoriji posluže ono što je pripremljeno, jer kažu da oni gdje god dođu sa rahmetli predsjednikom Izetbegovićem, zbog njegove skromnosti ostanu gladni.

Alija Šarčić, koji je u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine bio zadužen za logistiku, kada spomene rahmetli predsjednika Izetbegovića, uvijek zaplače. Više puta sam ga čuo da rahmetli predsjedniku nisu nikada donijeli ručak a da svoje obezbjeđenje ili nekoga od osoblja u Predsjedništvu nije pitao šta su jeli toga dana, a ako je za njega bilo nešto posebno servirano, on je to odbijao jer se ni po čemu nije želio odvajati od drugih ljudi u Predsjedništvu bez obzira na svoj status.

To je mali djelić o moralnoj gromadi koja se zvala rahmetli predsjednik Alija Izetbegović, naš predsjednik, naš vrhovni komandant, a ja molim Uzvišenog Gospodara da podari da od ovih bosanskih sinova, ako Bog da, bude još sličnih ljudi koji će po svemu biti veliki, koji će u svojim očima biti mali, a u očima ljudi, u očima Uzvišenog Gospodara biti veliki.

Iz video materijala “Kerameti bosanskog džihada” – Nezim Halilović Muderris – Za NUM pripremio Admir Ćomić

Related posts