Poučne priče 

NE ŽALI SE LJUDIMA: DOVOLJAN JE NAMA ALLAH I DIVAN JE ON ZAŠTITNIK!

Podijelite!

Kao što je poznato imanski šarti predstavljaju temelj vjere. Učili smo ih na vjeronauci, u mektebu i slično. Biti iskreni vjernik znači srcem i razumom prihvatiti imanske šarte, i praksom dokazati uvjerenost u njih. Šesti imanski šart glasi: “Ja vjerujem da sve što se događa biva s Božijom voljom i određenjem.”

Tu trebamo malo zastati i preispitati sebe da li svojim postupcima potvrđujemo svoje vjerovanje. Mnogi od nas upadnu u zamku da se žale “bliskim ljudima” na okolnosti koje su ih zadesile. Iskušani smo mnogim situacijama, i nekada nam se čini da smo stjerani pred zid bez prozora i vrata, da je situacija u kojoj smo se našli bezizlazna, i baš tada na testu koji je pred nama padamo kao totalne neznalice žaleći se stvorenjima na Stvoriteljevu odredbu. Upravo na ovu situaciju ukazuje nam naš Gospodar u ajetu sure Al-‘Ankabut: “Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’ i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.” (Al-‘Ankabut, 2-3.)

Također, na ozbiljnosti ove teme ukazao je i imam Tirmizi i navodeći hadis od Ibnu Abbasa, r.a., koji je rekao: “Jednog dana sam bio iza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mi reče: ‘Mladiću, podučiću te nekim riječima: ‘Čuvaj Allaha, Allah će te čuvati; čuvaj Allaha, imat ćeš Ga stalno pri ruci. Znaj za Allaha u blagostanju, pa će i Allah znati za tebe u tegobi! Kada moliš, moli Allaha; ako tražiš pomoć, traži je od Allaha. Znaj, da kada bi se čitav narod sakupio da ti pomogne u nečemu, ne bi ti mogli pomoći osim samo onoliko koliko ti je to već Allah propisao. I kada bi se svi sakupili da ti nanesu neku štetu, ne bi ti mogli nauditi više osim onoliko koliko ti je to Allah već odredio. I znaj, da ono što te je mimoišlo nije te moglo ni zadesiti, a ono što te zadesilo nije te moglo ni mimoići. Podigla su se pera i osušile su se stranice.’” (Tirmizi, 2516; i šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim.)

Ukoliko tvrdimo da sve što se događa biva Božijom voljom i određenjem a zatim, prilikom nedaće koja nas je zadesila jadikujemo onima koji niti nevolju donose niti je otklanjaju, postavlja se pitanje da li smo zaista ubjeđeni u ono što tvrdimo?! Allah dž.š. nam se obraća slijedećim rijećima: “Ako te od Allaha neka nevolja pogodi – pa, niko je osim Njega ne može otkloniti; a ako ti kakvo dobro podari – pa, samo je On Svemoćni!” (El-En’am, 17.)

Ne postoj čovjek koji može istinski razumijeti situaciju koja nas je pogodila, poznata nam je poslovica da je svakome njegova briga najpreća i najveća, i ukoliko smo svjesni svega navedenog postavlja se pitanje: čemu žalba ljudima?! Živimo u vremenu kada u strahu od svojih briga ljudi jedva čekaju tuđe probleme kako bi raspravljajući o njima zaboravili na sopstvenu realnost. Malo je onih koji će uputiti dovu za nas da nam dragi Allah olakša i učvrsti nas u našoj vjeri, a najviše je onih koji će likovati radi naše nesreće, ili pak pokušati izvući neku korist. Ukoliko poznajemo sva imena našega Gospodara, Njegove atribute, nema potrebe da se dovodimo u situacije koje će na kraju rezultirati kajanjem. Prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.w.s. rekao: “Svevišnji Allah je rekao: ‘Ja sam kod mišljenja Moga roba o Meni …” (Buharija, 7405.)

Zapitajmo se kakvo je naše mišljenje o našem Gospodaru. Da li smo svjesni Njegove Moći, Veličine, Snage, Milosti, Blagosti, Pravednosti, Uzvišenosti?! Jesmo li uvjereni da je On Taj Koji sve čuje, sve vidi, Koji daje izlaz iz svake situacije, Koji opskrbljuje, Koji pravedno svodi račune, Koji sve održava, Koji je apsolutno neovisan?!

Podsjetimo se primjera Ejjuba a.s. koji se u Kur’anu navodi kao primjer strpljivosti: “I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: ‘Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!’ – odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju.” Također, slučaj Jakuba a.s. nam je naveden kao primjer na koji način trebamo postupati: ” …i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.”(Yusuf, 18.)

Veoma je bitno da praktičnim primjerom pokažemo jačinu naših uvjerenja. To je razlika između licemjerja i iskrenog vjerovanja. Naš Gospodar nam je obećao da je On uvijek uz svoje iskrene robove. Čemu onda žaljenje?! Zar da sumnjamo u riječi svoga Gospodara?! Rekao je Uzvišeni Allah: “Ima ljudi koji obožavaju Allaha bez pravog uvjerenja: ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje iskušenje, on se vraća nevjerstvu pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak.” (El-Hadždž, 11.)

(Izvor: Akos.ba)

Related posts