Žena u islamu 

ISPOVIJEST MUSLIMANKE KOJU SU PONIŽAVALI I KLEVETALI: DOVA MI JE…

Podijelite!

Ispovijest muslimanke koju su ponižavali i klevetali: Dova mi je otvorila životne puteve

„Džaba njoj njena mahrama, znam ja kakva je ona!“ „Pokrila se, a ni namaz nije uspostavila, samo se ismijava sa mahramom…“ „Turban, hlače, usko, kratko… ništa to živa bila nije hidžab, de ti to radije skini sa glave, nemoj nas sramotiti“ „Ašikuješ, a k’o biva pokrivena, je l’ se još i rukuješ?“ „Pokrivena, a vidi šta radi, Bože sačuvaj!“ Mislim se: „Jest baš, Bože sačuvaj! Ljudi se zabavili mojom mahramom, a ne vide svoje gole glave…a ni prazne. Zabavili se mojim životom, mojim navikama, mojim grijesima, i mojim… možda u tom trenutku jedinim dobrim djelom: mojim hidžabom…

Bilo je komentara, i od onih koji nikada lice na sedždu nisu spustili, ali i od onih koji se busaju u prsa svojim muslimanstvom i mu’minstvom. Od njih je bilo mnogo većih, gorih i bolnijih komentara… Oh, kako je samo boljelo njihovo uzdizanje vlastitih djela, a ponižavanje mojih, sitnih, mizernih i jednostavnih djela. Kako je samo boljelo ponižavanje i gaženje mog islama, preispitivanje i propitivanje stepena mog imana i zaključivanje da „nisam dostojna njihovog društva“, jer tobože, oni su „odrasli u vjeri i žive vjeru.“ A ja, eto, nisam. A gledala sam u njih kao u nešto veliko, nešto čisto i neiskvareno. Gledala sam kroz njih islam, a od islama su me svim silama udaljavali.

Koliko teško mogu pasti riječi osude, umjesto riječi utjehe, to znaju samo oni koji su cijelim svojim bićem žudili za istinom, koji su lutali dunjalučkim putevima tražeći smisao i smiraj. Oni koji su, pokušavajući dosegnuti spoznaju, odustali od svega. Od porodice, prijatelja, rodbine, poznanika.. od sebe. Oni koji su izgubili sve da bi pronašli Istinu. Željni znanja, željni rahatluka koji islam obećava, „zalijepe“ se za vanjštinom potpune muslimane i dožive ponor, dožive šok, poniženje, potvoru, gibet…. dožive raspad sistema! Umjesto lijepe riječi, utjehe, podrške i vjetra u leđa. A šta sam mogla i očekivati: ljudi su uvijek bili ljudi. Kako sam mogla i pomisliti da vanjsko obilježje može da bude garant i sigurna karta za Džennet?

 

Sjećam se, poslije osnovne škole sam upisala medresu. Dijete sa sela, iz standardne bošnjačke porodice, „slabostojeće“. Znalo se za islam, išlo se u mekteb, klanjalo se pođahkad, ali se i pušilo, psovalo i pilo. Nikad do tada nisam čula za riječ „šerijat“, niti sam znala šta to znači. Nisam znala da se MORA klanjati pet vakata namaza, da je dužnost nositi hidžab, da moja opravdanja za propuštanje posta nisu ispravna… u suštini, mnogo mnogo toga nisam znala. Nisu mi mnogo koristila znanja stečena kroz mekteb, jer sam ih shvatala površno, učila zadate lekcije kako bih prešla na sljedeću godinu i na tome se završavalo. Pokrila sam se, ne zbog medrese… jednostavno sam osjećala da tako treba da bude, i da je to jedino ispravno. Allah zna razlog i hvala Mu na tome.

I tek tada počinje moja borba, tek tada počinjem učiti. Obično, proces stavljanja hidžaba, manje-više, teče ovako: uspostavim namaz, povučem se iz lošeg društva, popravim duševno stanje, radim što više dobrih djela, a zatim stavim hidžab. Kod mene je bilo obrnuto, hidžab je došao prvi. Kroz te četiri godine, s obzirom da sam zaista bila odlična učenica, zavoljela sam vjeru, zavoljela sam sve vezano za islam i evo me danas, hvala Allahu ovdje gdje jesam. Pune četiri godine su mi bile potrebne da uspostavim mir u svome srcu, pune četiri godine uspona i padova, imanskih krahova i ponovnog izgrađivanja. Sve do ramazana 2012. Do posljednje trećine tog prelijepog mjeseca, i do noći za koju pretpostavljam da je bila noć Kadr. Mnoga su se iskušenja nizala u toj godini, mnogo suza je poteklo i mnogo nepravde se sručilo nad moja pleća. A ja nisam mogla dosegnuti mudrost koja se krije iza toga. Sigurna sam da teži period u životu nisam proživjela, a da razlog nije bio bezvredniji. Pubertet i pubertetske muke.

Tu noć sam mnogo plakala. Kao da se sva bol svijeta skupila u moja prsa, pa boli, guši i ne prestaje. A iz svoje kože se ne može. Imala sam osjećaj da bi mi samo to pomoglo: pobjeći, izaći iz svoje kože. Da je zgulim, poderem i obučem novu. Okrenem novi list i započnem neki drugi život. U navratima bih se smirila, a zatim ponovo plakala. Dolazile su mi svakakve misli i bilo mi je hitno potrebno neko rješenje. Mogla sam dosegnuti dva: smrt ili dova. Negdje u podsvijesti sam znala da prvo rješenje ne može biti osim od šejtana, i nastojala sam se izboriti s tim mislima. A drugo… činilo se ispravno, jer samo mi je On Uzvišeni i ostao. Kome da se ja, mrvica, robinja i griješnica obratim, ako ne Njemu.

Uzeh abdest i uputih Uzvišenom dovu. Sedžda kao nikad prije. Duga, iskrena i ispunjena. Namaz, kao nijedan prije… Suze, vrele, iskrene i bolne. Osjećaj-neopisiv, nezaboravan i trag neizbrisiv. Koprena jedna po jedna su padale. Prvo ona sa srca. Zatim, sa očiju, ušiju i jezika. I, tako mi Allaha, tačno sam osjetila olakšanje, sve korak po korak. Kao da je rukom otklonjena bol, tuga i težina. Uslišena dova, i događaji koji su se kasnije nizali kao rasplet svega što je bilo prije, doveli su me ovdje gdje danas jesam. Mnogo toga nisam mogla ni sanjati, a Allah mi je otvorio puteve. Uvijek mi davao samo ono što mogu podnijeti i iskušenjima me opominjao, pozivao da se vratim Njemu, a ja to nisam shvatala. Štitio me od mene same, štitio me od vlastitog nefsa oduzimajući mi ono što sam u tim trenucima smatrala dobrim, a sada shvatam da je to bilo veliko zlo.

 

Od tada se u meni nešto prelomilo i došlo je vrijeme za promjenom. Elhamdulillah, preostale dane ramazana sam maksimalno iskoristila za približavanje Uzvišenom, istigfar i čišćenje srca. Bio je to jedini ramazan iz kojeg sam, elhamdulillah, izašla mnogo bolja nego što sam u njega ušla. Allah zna za ostale, ali čovjek je takav, da primjeti samo velike promjene… Čovjek griješi, pada i ponovno ustaje. Iman raste i opada, ali svijest o Allahu se mora izgrađivati. Niko od ljudi nema privilegiju i pravo da vas omalovažava, da vaše stanje okarakteriše kao „propali slučaj“, niti da se naslađuje vašim neuspjehom. Niko, ma koliko njegova vanjština bila primjerna i čista, nema pravo da vas ponizi i kaže vam da je bolji od vas. Vaše stanje najbolje poznaje vaš Gospodar, i kome onda da se pravdate. Samo je On dostojan toga da mu se povjeravate i da od Njega pomoć tražite.

Svoju percepciju usmjerite u pravcu Njegovog zadovoljstva: iskušenja doživljavajte kao test ili poziv da Mu se vratite, a u blagodatima se ne oholite. Vi vrijedite onoliko koliko se Allaha bojite, a vaš odnos sa Njim najbolje znate vi sami. Stoga, nastojte da vam ovaj ramazan bude promjena, kao što je meni ramazan 2012-te bio. Allah se odaziva molbi molitelja, budimo ustrajni u ovom mjesecu i iskoristimo maksimum.

Sestra F.M.

Related posts