Poučne priče 

OVO JE NAJTEŽI IBADET

Podijelite!

Piše: dr. Amir el-Havšan

Nema sumnje da predanost i ustrajnost muslimana u obavljanju namaza u njegovom vremenu, postu u toku mjeseca ramazana, izdvajanju zekata iz imetka, kao i izvršavanju drugih propisanih ibadeta, iziskuje veliki trud i napor u suprotstavljanju strastima i željama ljudske duše koja teži udobnosti, užitku i koja bježi od obaveza i odogovornosti.

Međutim, najteža vrsta ibadeta je – na osnovu slike i stanja muslimana danas – pretočiti tragove spomenutih ibadeta u stvarnost, u lijepo ponašanje u stvarnosti, te pokazati željene rezultate tih ibadeta u međumuslimanskim odnosima u svim aspektima društvenog života, kako bi se otjelotvorile i potvrdile intencije islamskog šerijata, pohranjene u šerijatskim propisima, kroz lijepo islamsko ponašanje u praktičnom životu.

Veliki broj nepravilnosti i pogrešaka u domenu praktičnih ibadeta koji se odnose na međuljudske odnose, poput: ogovaranja, prenošenja tuđih riječi, laži, kršenja obećanja, nepoštivanja ugovora, nezakonitog uzimanje tuđeg imetka, odugovlačenja isplate duga, prevare, ugnjetavanja i nepravde prema drugima, bavljenjem onim što nas se ne tiče, izrugivanja, potvore, špijuniranja, klevete i sl., jasno ukazuju da postoji neuravnoteženost i pukotina u načinu izvršavanja propisanih ibadeta kod mnogih muslimana, kao i nedostatak ispravnog razumijevanja duha i intencija tih ibadeta, što je dovelo do pojave opasnog razdvajanja između formalnog obavljanja namaza i željenih rezultata tog veličanstvenog ibadeta koji su spomenuti u ajetu: ”I obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.” (El-Ankebut, 45.), te pojave čudne otuđenosti između ramazanskog posta i željenih ciljeva tog ibadeta spomenutih u ajetu: ”O vjernici, propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (El-Bekara, 183.)

Ta čudnovata razdvojenost i neusaglašenost koju su mnogi muslimani napravili između propisanih ibadeta i željenih rezultata tih ibadeta u svakodnevnom ponašanju, kao i sve češće pritužbe od strane ljudi na vjernike praktičare, potvrđuju da postoji ogromna razlika između klanjača i njihovog ponašanja u području koje se tiče novca i dunjalučke zarade, a ono bi moralo biti usklađeno sa Šerijatom, kao i razlika između onih koji poste dobrovoljni post, a kamoli obavezni post, i svojstava lijepog ahlaka koja su neodvojiva od iskrenog vjerovanja.

To je ono što me je potaklo da ustvrdim da je najteži ibadet onaj kojim musliman potvrđuje i pokazuje ispravno razumijevanje i izvršavanje naredbi iz Kur’ana i Sunneta kroz vidljive tragove naređenih ibadeta u lijepom ponašanju i odnosu prema ljudima, počevši od vlastite porodice i rodbine, pa do prijatelja, komšija i svih drugih ljudi.

Mnogi su dokazi iz Allahove Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, s.a.v.s., koji naglašavaju da je neophodna korelacija i kompatibilnost između vjerskih propisa i dužnosti i lijepog ahlaka i ponašanja u kući, na ulici, na poslu i u društvu općenito.

U tom smislu je i hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., u kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Znate li ko je bankrot (muflis)?” Ashabi su odgovorili: ”Bankrot je onaj koji nema novca ni imetka.” Na to im je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Zaista je pravi bankrot (beskućnik) iz moga ummeta onaj ko dođe na Sudnji dan sa namazom, postom, zekatom, ali je za života na dunjaluku nekoga psovao (vrijeđao), nekoga potvorio, nečiji imetak nepravedno uzeo, nečiju krv prolio, nekoga udario, pa će svakom od njih biti dato od njegovih dobrih djela, a ako nestane njegovih dobrih djela prije nego što se izmiri ono što im je dužan, onda će se uzeti od njihovih grijeha i loših djela, pa će se natovariti na njega i bit će bačen u džehennemsku vatru.” (Tirmizi i Ibn Hibban)

Naravno, ne postoji čovjek na licu zemlje, a da je nepogrješiv i da ne čini grijehe. Musliman koji klanja također je čovjek kao i drugi ljudi i izložen je grijesima i pogreškama i činjenju djela sa kojima Allah nije zadovoljan, ali to nipošto ne smije postati običaj i njegova stalna praksa, već se iskreni vjernik i vjernica, nakon i najmanjeg učinjenog grijeha, iskreno kaju i traže oprost od Allaha za počinjene grijehe i ne ustrajavaju u grijesima.

Nije rješenje ovog akutnog problema u ostavljanju i odbacivanju muslimana kod kojih izvršavanje propisanih ibadeta ne daje pozitivne rezultate i ne ostavlja pozitivne tragove na njihov ahlak i odnos prema drugim ljudima, već je rješenje u ustrajnom izvršavanju propisanih ibadeta i konstantne borbe sa svojom dušom u njenoj izgradnji, čišćenju i popravljanju putem izvršavanja Allahovih naredbi, sve dok takav odnos prema ibadetu ne dadne prave rezultate.

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Related posts