Islamski brak 

Porok koji uništava familije

Podijelite!

Pročitajte potresnu i bolnu priču jedne majke, koja kazuje: “Kao mlada žena ostala sam bez muža sa kojim sam imala sina i kćerku. Vrijeme je prolazilo, sin i kćerka su rasli… Osjećala sam potrebu za nekim ko će se brinuti za porodicu, za kuću, i na to mjesto postavila sam sina, koji je imao ulogu domaćina kuće. Zamišljala sam ga kao budućeg doktora ili inžinjera ili profesora, kao što mu je bio otac. Međutim, mladić je bio očeva sušta suprotnost i o školi nije vodio računa. Sjećam se koliko sam samo noći provela ponavljajući s njim školske lekcije. U petnaestoj godini uveliko je bio ovisan o duhanu. Od mene je stalno tražio novac za duhan, davala sam mu sve što je tražio, jer moja ljubav prema njemu nije imala granica…

Kćerka se udala i otišla u svoju novu kuću, stanovala je nedaleko od mene, a ja sam ostala da živim sa svojim sinom. Jednoga dana ušla sam u njegovu sobu i zatekla ga kako sam sebi daje injekciju heroina. Zaplakala sam i počela ga moliti da to ne radi. Prišao mi je i ošamario me. U tom trenutku sve moje nade pale su u vodu, sva moja očekivanja više nisu imala smisla. Preda mnom više nije stajao moj sin, nego divljak, životinja bez pameti i razuma. Počeo je da od mene uzima novac nasilu, ništa me više nije pitao. Razmišljala sam o njegovom stanju, šta da radim, da li da ga prijavim policiji ili da čekam, možda bude prilike da ga vratim u okvir normalnog života.

Jednoga jutra, tačnije oko tri sata ujutro, dok sam razmišljala o njegovom stanju, utrčao je u moju sobu, izgled mu je bio užasan, govor nerazumljiv, prišao mi je kao da mu i nisam majka i pocijepao moju odjeću, pokušao je da sa mnom učini nemoral. Uspjela sam se otrgnuti iz njegovih ruku, istrčala sam napolje i otrčala do kćerkine kuće. Neka je hvala Uzvišenom Allahu kada me niko nije vidio u pocijepanoj odjeći. Ostala sam kod kćerke mjesec dana. Nakon toga rekla sam joj da idemo mojoj kući, možda mi je sin umro ili se odselio na drugo mjesto. Vratili smo se, moja kćerka i njezina kćerkica, unučica, i ja. Vidjeli smo da je sin prodao mnoge stvari iz kuće, vjerovatno mu je bilo potrebno za heroin. Toga dana nije dolazio kući.

Međutim, u tri sata ujutro, kao i prije, vratio se. Nismo ga mogle prepoznati, na sve je ličio samo ne na čovjeka. Napao je odmah malu unuku, pokušale smo da mu je otmemo iz ruku, ali nismo uspjele. Pocijepao je odjeću s male djevojčice, namjeravajući da učini nemoral s njom. Otrčala sam do kuhinje i vratila se s nožem. La ilahe illallah, la ilahe illallah! Ispred sebe sam vidjela životinju kako se iživljava nad malim djetetom. Zabola sam nož, krv je šiknula. Jednom, dva puta, tri, više nisam ni brojala, nož sam zabadala i vadila sve dok nije pao pored mene mrtav. Ispustila sam nož iz ruke i sjela pored mrtvog tijela. Ja sam bila i nož i rana u koju je zaboden nož, ja sam bila i ubica i ubijeni, nikada se nisam mogla nadati da će se ovako sve završiti…”

Iz audiopredavanja “Utopljenici”, prof. Hajrudina Ahmetovića – Za NUM pripremio Admir Ćomić 

Related posts