Poučne priče 

Nesvakidašnja priča o prelasku na islam

Podijelite!

Čim se našla na peronu, zapljusnuo ju je neugodan miris mnoštva alkoholiziranih fudbalskih navijača i prije nego je shvatila šta se dešava, osjetila je kako joj se nešto vrelo zabi u tijelo, u predijelu bubrega. Jedva je ispustila glas, a dok je padala na beton, čula je iz rulje: “Prokleta Muslima! Marš u Tursku!” Savijala se od bola očekujući da će je ubiti ova pijana masa. Od straha i od bola joj se oduzeo govor: da makar može reći da ona nije muslimanka, da je ovo sve samo iz cirkuza obukla! Ko će joj vjerovati?

Jessica je prosječna Njemica; dvadesetdvije godine, studira engleski i francuski, voli muziku i izlaske, druzenja sa vršnjacima ponosna je što je rođena u Berlinu nakon rušenja “berlinskog zida” i što je vjerski neopredjeljenja, ili možda još preciznije – ateistkinja – jer, “da Boga ima, ne bi dozvolio toliko zla i nepavde među ljudima”. Bila je veselog duha, nije bježala od nijedne šale bitno je da je zabavno. Prošle godine, za fašing, domislila se da na zakazanu party iznenadi svoju raju sa maramom na glavi i da se malo “šegaju” na račun pokrivenih zena muslimanki, kojih je bilo i “previše” u Berlinu, za njen ukus.

Iz ormara je izvadila dugački kaput a, na putu od fakulteta kući, kupila je dvije tamnoplave marame. Okupala se i osušila kosu a onda stala pred ogledalo da stavi maramu. Sama se sebi smijala znajući da će biti “glavna fora” kada se pojavi na fašingu (Maskarada). Kada se sahat kasnije našla na ulici, na putu prema tramvaju samu sebe nije mogla prepoznati. Osjećala se skroz neobično, kao nikad do tad. Posebno su je uznemiravali pogledi prolaznika. Neke od njih je čak i poznavala, ali maramama je pokrila jabučice na obrazima i niže od usana, kako je to vidjela kod Aishe – studentice iz Turske, pa nije vjerovala da bi je neko na ulici mogao prepoznati.

Ipak je “hvatala” svaki pogled na sebi i činilo joj se, da joj gore obrazi od nekog čudnog uzbuđenja. Iako je tramvaj prema glavnoj željezničkoj stanici bio krcat, ona je pomislila, kako ipak nikad do sada u ovo vrijeme dana, kada bi putovala istom linijom, nije imala više prostora i mjesta oko sebe. “Ljudi me izbjegavaju jer misle da sam muslimanka”, kontala je. Stanice su se redale, putnici izlazili i ulazili ali baš niko da je dotakne ili gurne, namjerno ili iz neopreza, kako je to stalno bivalo po berlinskim javnim prijevoznim sredstvima.

Odjednom je počela razmišljati, kako je ova njena nakana baš jedinstven doživljaj, čak nije osjećala nikakvu tjeskobu pod maramom; više ju je dozivljavala kao predmet štita a ne kao nešto, čime se htjela ismijavati na žurki. “Da li je uopće uredu ovo što činim?”

Iz razmišljanja je prenu najava slijedeće stanice. Tu je morala presjesti. Čim se našla na peronu, zapljusnuo ju je neugodan miris mnoštva alkoholiziranih fudbalskih navijača i prije nego je shvatila šta se dešava, osjetila je kako joj se nešto vrelo zabi u tijelo, u predijelu bubrega. Jedva je ispustila glas, a dok je padala na beton, čula je iz rulje: “Prokleta Muslima! Marš u Tursku!” Savijala se od bola očekujući da će je ubiti ova pijana masa. Od straha i od bola joj se oduzeo govor: da makar može reći da ona nije muslimanka, da je ovo sve samo iz cirkuza obukla! Ko će joj vjerovati?

Ionako se niko ne brine o njoj – svi samo nijemo prolaze, izbjegavajući je, iako leži bespomoćna na hladnom betonu. A onda se jedna krupna silueta nadnese nad njeno, od bola izobličeno i blijedo lice, nešto glasno uzviknu – kasnije je znala da je to bio Tekbir “Allahu akbar” – Allah je najveći! Ovo je tako glasno , uvijek iznova izgovarao, skoro neljudskim glasom, dok se nije sve utišalo a onda je čula, kako iz siluete prodire prijeteći i odlučujući glas: “Ovo je moja sestra, spreman sam pogunuti za nju!” Iz rulje su još glasno psovali ali se niko nije usudio prikučiti.

Neko je još doviknuo “policija” – i to je prva riječ koje se Jessica sjetila u bolničkom krevetu, nakon uspjele operacije. ” As-salamu alaykum! Bubreg je spašen, alhamdulillah”, rekao je prijatan glas u njenoj sobi. Mladić, koji je sjedio neposredno od njenog kreveta, predstavi se kroz blag osmijeh.

“Ja sam Malik. Zamolio sam hitnu službu da pođem sa tobom, jer nisi imala nikakve dokumente u jakni. Moram i policiji dati izjavu. Ako se sjećaš, napali su te pijani huligani. Jedan od njih te povrijedio nožem. Bili smo u istom tramvaju, pratio sam te. Kada sam vidio šta se desilo na peronu, pritrčao sam da te zaštitim. Iako sam se i sam prepao, bio sam spreman da te branim svojim životom. Zbog te tvoje marame!”

Jessici su usne bile suhe i slijepljene, ali je shvatila sve šta se desilo. Osjećala je duboko u sebi, da se ponovo rodila. I jeste! Nekoliko mjeseci kasnije, Jessica je izgovorila šehadet i izabrala sebi ime Hajer (Hadžera) i više nikad nije skinula svoju maramu. Žurila je kući sa univerziteta, da svome mužu Maliku otkrije tajnu: već sedam hefti ispod njenog srca kuca još jedno malo srce… Elhamdulillah.

Priredio: Fuad ef. Seferagić – Događaj je istinit, samo su imena i mjesto izmijenjeni

Related posts