Poučne priče 

Kako ću ovako smrdljiv od cigara pred Allaha…

Podijelite!

Istinita priča o starom hadžiji iz Sarajeva

Ovoga puta pričao nam je o tome kako je gasulio mejite (mrtvace) i spremao ih za dženaze. U jednom momentu značajno me je pogledao dok je to govorio, i to baš u trenutku kada sam duboko sa uživanjem povukao dim cigarete. Upitao sam ga je li sve u redu i da li mu smeta cigareta, a on je odmahnuo rukom i nastavio sa svojom pričom koja me nakon toga ”zaledila” za stolicu na kojoj sam sjedio…Pričao je stari efendija da je prilikom gasuljenja mrtvaca najviše iskušenja imao sa ljudima koji su bili pušači

Nikada je nisam mogao podnijeti, smetala mi je i sama pomisao da neko pored mene zapali cigaretu u zatvorenom prostoru… To je za mene bilo isto kao da sam i ja sam zapalio, efekat je haman isti, možda čak i gori po zdravlje nepušača. Taj smrad koji cigareta ostavlja po odjeći predstavljao mi je neki vid nečistoće i osjećao bih se nekako sam sebi prljav, a da i ne govorimo o utjecaju cigarete na zdravlje čovjeka.

Konačno nam je stigao i mjesec zul-hidždže, Kurban-bajram se bližio i hadžije su odavno krenule put Mekke, a nama koji smo ih ispratili kao utjeha je ostalo prvih deset dana ovog mjeseca da pojačanim ibadetom osnažimo vezu sa Gospodarom i zaradimo, inšallah, dobrih djela koja su Allahu draža u ovom periodu nego u ostalim mjesecima i danima. Želeći da iskoristim taj period, odlučih se da ostanem između akšama i jacije u našoj lijepoj džamiji koja je jedna od najvećih u šeher Sarajevu.

Ali već pri prvom proučenom ajetu, na vratima džamije se pojavi poznato lice, naš hadžija, džematlija sa dugim stažom kako u islamu tako i u ovom džematu. Išaretom me pozdravi i sa usana mu pročitah da mi naziva selam. Odgovorih mu na selam i pokušah se vratiti Kur’anu, ali krajičkom oka spazih da je hadžija krenuo prema meni. Iskren da budem, nadao sam se da ću ostati sam do jacija-namaza i posvetiti se učenju Kur’ana. Današnji tempo je veoma brz i čovjek usred dunjalučkih obaveza i emaneta, sve rjeđe i rjeđe pronalazi vremena da se osami i posveti ibadetu. Ipak, oni koji se trude i koji su ustrajni u tome mogu postići neki balans i raditi za oba svijeta.

Ne znam da li sam ja jedan od takvih, vjerovatno nisam, ali trudim se da ”ugrabim” koji sat, minut ili sekund da pobjegnem od dunjaluka i budem u Allahovoj kući i družim se sa Njegovim govorom – Kur’anom.

I tako dok sam se nadao će me ovaj dobri čovjek mimoći i zauzeti mjesto negdje podalje od mene, ostvari se ono suprotno i hadžo sjede tik uz mene i započe priču. ‘I kako ide hifs?”, kratko upita. ”Šta da ti kažem, hadžo moj, čovjek nauči, pa ako ne ponavlja, Boga mi, brzo i zaboravi“, odgovorih mu i pokušah se vratiti učenju.

”Eh, kad sam ja bio mali, pa u mejtef išao, pa se učilo pred hodžom…“, bio je uporan hadžija želeći da nastavi razgovor.
”A sad su druga vremena, žestok tempo, nema se vremena“, brzopleto prekinuh svog sagovornika, bojeći se da će odužiti sa pričom. U prvi tren bi mi krivo što sam tako postupio, ali stari hadžija se ne dade smesti, već nastavi svoju priču: ”Ali naš hodža, da ga Allah nagradi, nije nam dao dalje ići, već kad naučimo nekoliko sura, onda bismo ih po cijelu godinu ponavljali i ponavljali i tako unedogled.“

Konačno izgubih svaku nadu da ću do jacije uspjeti išta više proučiti iz Kur’ana. Edeb mi nije dozvoljavao da više prekidam starog hadžiju i da tražim izun da idem ili da mu ukažem da sam došao sa nijjetom da učim i da možemo neki drugi put popričati i prebirati po uspomenama. Polahko sklopih Kur’an i usredotočih svu pažnju na hadžijinu priču. Kao da je čekao samo to, hadžija sa još većim žarom poče prepričavati neke hićaje i pripovijetke. A ja sam gledao u njegovu malu sijedu bradicu dok mi je pričao i pažljivo posmatrao njegovo naborano lice. Bio mi je drag insan. Poznajem ga veoma dugo, nekako sa svojim prvim koracima kroz ovu džamiju upoznao sam i njega.

Ovo je čovjek koji je osijedio u islamu, klanjao je i nosio malu ”fazoniranu” bradicu još i prije rata, u anam-onom sistemu kad je to bilo i više nego hrabro i odvažno. Do dan-danas ostao je dosljedan tome, stari tradicionalni Bošnjak musliman, nepokolebljiv i skroman. Prolazile su minute i minute, a stari hadžija je i dalje pričao istim žarom dok sam ja uglavnom slušao i ponekad davao kratki komentar.

U svoj toj priči hadžija mi se odjednom obrati svečanim tonom: ”Da znaš da sam prestao pušiti, evo već treći mjesec!”, glasno reče. ”Zaista, mašallah?!”, začudih se ja u nevjerici. Ovo je zaista bilo nešto veliko. Poznavajući i njega i njegovu strast za cigaretom, ovo mi je djelovalo skroz nevjerovatno. Hadžija je inače bio okorjeli pušač i često bi u žučnim raspravama sa nekom drugom braćom branio stav da je cigareta samo pokuđena stvar i da nije haram.

Ne znam odakle mu taj stav, nije mi se nikad ulazilo u raspravu sa njim, s obzirom da je pripadao toj generaciji starijih koji su uglavnom prilično tvrdoglavi i teško primaju savjet nas mlađih, čak i ako bismo došli sa jasnim i nedvosmislenim argumentima. Ali to sad više nije bilo ni toliko bitno. Mene je više interesovalo kako je donio odluku da prestane pušiti i šta je to toliko utjecalo na njega. U prvu ruku pomislih da mu je doktor zabranio, ali nisam htio da prejudiciram stvari.

”Pa šta te navelo da je baciš?“, upitah ga. ”Sinko moj, ja sam bio strastveni pušač i ti to vrlo dobro znaš, je l’ tako? I tražio sam sebi opravdanja za to, nisam bio dovoljno jak da priznam sebi da je to grijeh iako su mi drugi ljudi navodili jasne argumente iz šerijata da je to haram. Jednostavno, to je bilo jače od mene, jer nikotin je kao i droga, čovjek postane ovisan o njemu, toliko uđe u krv. Pa kad god bi neko počeo sa mnom da raspravlja o pušenju i zabrani istog, ja sam postajao drzak i ustrajan u odbrani svojih stavova. Niko me nije mogao ubijediti u suprotno, u meni bi proradio inat i grčevito sam odbijao svakog onog ko bi me pokušao uvjeriti u drugačiji stav.

To je potrajalo sve do jednog naizgled običnog momenta. Ni slutio nisam da će taj događaj promijeniti moju naviku i strast koje se nisam mogao, ali ni pokušavao, prije riješiti. Naime, poslije jednog od dnevnih namaza pošli smo na kahvu u obližnju slastičarnu. Društvo je bilo kao i uvijek, nas nekoliko deda iz džemata, ali ovog puta nam se pridružio i stari efendija Ahmed, koji je bio povremeni imam u našoj džamiji. Ahmed-efendija je penzioner, čovjek koji je penziju stekao radeći kao imam po raznim džamijama. Jako smo ga cijenili, a bio je i stariji od nas ostalih. Imao je raznih dogodovština koje je doživljavao kao imam i vjerski službenik, a koje je ponekad nama prepričavao na popodnevnim kahvama.

Ovoga puta pričao nam je o tome kako je gasulio mejite (mrtvace) i spremao ih za dženaze. U jednom momentu značajno me je pogledao dok je to govorio, i to baš u trenutku kada sam duboko sa uživanjem povukao dim cigarete. Upitao sam ga je li sve u redu i da li mu smeta cigareta, a on je odmahnuo rukom i nastavio sa svojom pričom koja me nakon toga ”zaledila” za stolicu na kojoj sam sjedio.

Pričao je stari efendija da je prilikom gasuljenja mrtvaca najviše iskušenja imao sa ljudima koji su bili pušači. Ono što ga se najviše dojmilo jeste to da su toliko zaudarali na neki neobjašnjiv miris, a koji se posebno širio iz mrtvačkog nosa pušača. Toliko je bio jak i intenzivan miris da je zaudarao više nego izmet iz analnog otvora čovjeka. Ja sam pretrnuo dok mi je to pričao i imao sam osjećaj kao da me neko čekićem zakucao za stolicu. Ove njegove riječi doprle su duboko do mog srca. Mislim da nije bio ni svjestan koliko me je pogodio sa svojom pričom. Ubrzo nakon ovog sijela otišao sam kući. Hiljadu misli mi je zujalo kroz glavu, a najgora je bila ona: ‘Šta ako preselim na drugi svijet kao pušač? Kako ću takav pred Allaha, smrdljiv, ‘prljav’… Šta ću Mu reći kada me upita, koje je moje opravdanje…’

Nema mi druge, nego da prestanem sa pušenjem, i istoga trena – donio sam čvrstu odluku. Bio je to kraj, podvukao sam crtu. Moji ukućani su bili iznenađeni mojom odlukom. Otkud to sad odjednom?! Žena je mislila da sam bio kod doktora i da mi je on zabranio, ali se nije usudila da me puno ispituje. A ja sam jednostavno stao, zaustavio se i rekao sebi: ‘Ne više, ne ide ovako, boj se Allaha, stidi se Allaha, dao ti je dobro zdravlje, dao ti je lijep miris, pa zašto se onda sam upropaštavaš?’ I Allah me je podržao i pomogao, olakšao mi je u mojoj odluci i evo sada je već treći mjesec kako nisam prišao cigareti“, ispričao mi je hadžija svoju priču u jednom dahu, a ja sam ga netremice slušao.

”E stvarno ne mogu da se načudim tome, dobri moj hadžo, ali Allah je Plemenit, On pomaže Svojim robovima u njihovim odlukama, samo je potreban iskren nijjet“, rekoh ushićeno. I zaista, kada se samo sjetim koliko puta su drugi pokušali da ubijede ovog hadžiju da se okani duhana, ali bezuspješno, da bi evo nakon jednog sasvim uobičajenog razgovora na popodnevnoj kahvi, koji ni slutio nije da ode u tom pravcu, čovjek ”progledao” i sebebom (uzrokom) starog efendije ostavio haram koji ga je dugo godina nagrizao.

Kada sam danas došao u džamiju imao sam nijjet da učinim dobro djelo (učenje Kur’ana) koje će trenutno samo meni biti od koristi i bilo mi je spočetka krivo na starog hadžiju što me nije ostavio samog, ali nakon ove njegove fantastične priče, bilo mi je jako drago što mi je Allah omogućio da je čujem i da izvučem pouku. Stoga sam odlučio da odmah poslije jacije sjednem za sto i prenesem ovu priču na papir nadajući se da će se neko okoristiti od nje i da ću ja biti sebeb (uzrok) da se neki ljudi riješe pušenja kao što je stari efendija bio uzrok ovom našem hadžiji da prestane pušiti.

Hvala Allahu koji Svojim robovima ukazuje na ispravne postupke i djela kojima je On zadovoljan i koji daje da drugi Njegovi robovi budu uzrok tih dobrih djela.

Redakcija web-portala NUM

Related posts