Poučne priče 

NEĆU SUTRA, DANAS ĆU!

Podijelite!

U krugu zvanom život, mi se okrećemo i okrećemo, ali oduvijek i zauvijek pokušavamo ga prisilno prekinuti, iščupati sebe stare, izbrisati se i biti neko novi. Možemo li početi iznova, ako nismo dosegli kraj? Možemo li biti neko novi, zaboraviti ko smo bili? Ogledalo je tu,  rasuto i smrvljeno, ono i dalje postoji, iako smo mu okrenuli leđa.

Neprekidno govorimo o nekim novim počecima. Od sutra ću… Početi učiti. Pospremati kuću.  Od sutra ću… Neki kažu, na dijetu će. Od sutra ću… Početi biti zahvalan Bogu. Klanjati. Moliti. Plakati. Kajati se. A gdje su suze? Kako znaš da ćeš baš sutra dočekati novi dan? Islamski teolog i učenjak Hasan el-Basri je rekao: „O čovječe, ti si samo određeni broj dana, kad god prođe jedan dan, prošao je i dio tebe, a kada ode dio gotovo da ode sve.“  Dalje, Hasan el-Basri kaže: „Nema tog dana koji obasja zoru a da se u njemu ne doziva: O čovječe! Ja sam novo stvorenje, svjedok tvog djela; pa opskrbi se od mene, jer ja se do Kijametskog dana više ne vraćam.”  U danu u kojem dišemo baš sad, baš sad trebamo da ga živimo, da volimo, padamo čelom na tlo i molimo za Ljubav Onoga Koji Voli, El-Veduda. Ipak, da bismo odlučili baš sad da počnemo iznova, možemo li se napraviti da imamo amneziju, da smo zaboravili sve ono prije? Ili moramo prihvatiti, objediniti taj dio svoje ličnosti, svoju sjenku uklopiti u svoju svjetlost i iz nje izvući snagu i ljepotu?

U pojmu geštalt psihoterapije cjelina je jako važna. Sama riječ Gestalt njemačkog je  porijekla i označava psihičku cjelinu stvorenu strukturiranjem polja koje se može  obuhvatiti percepcijom. To polje je cjelina sastavljena od niza manjih međusobno  povezanih cjelina, odnosno u sadašnjem trenutku obuhvata i sadašnjost, i prošlost i  moguću budućnost. Utemeljitelj geštalt psihoterapije, Fritz Perls, rekao je: „Ne guraj  rijeku. Ona ima svoj tok i teče mirnim ritmom.“  U toj rijeci života, mi smo bili, sad smo  i bit ćemo, ali smo to sve mi, ulijevamo se iz sebe u sebe, iznova i iznova postajemo,  nestajemo, rastemo i smanjujemo se, puni iznenađenja riječnih bića unutar sebe, puni  iznenađenja izvan sebe, kamenčića sreće i igre, kamenčića tuge i zbunjenosti, koju  bacaju u nas. Sve smo to mi, ali iako smo brzi i protočni, mi smo stvarni samo baš sad, i  baš sad odlučujemo šta ćemo promijeniti. Baš kao što to kaže i njemački filozof Arthur  Schopenhauer„Volja se manifestuje samo u sadašnjosti, a nikako u prošlosti ili u  budućnosti: ove dvije postoje  samo kao pojmovi i vezivne karike svijesti koja djeluje u   skladu s načelima razuma. Niko nije živio u prošlosti, niko neće živjeti u budućnosti:  svekoliki život manifestuje se u sadašnjosti.”  Međutim, mi jurimo i nestajemo u svojoj  jurnjavi, a ostajemo u prošlosti, i u stalnim obećanjima sebi da ćemo baš sutra biti bolji. Baš sutra ćemo počistiti haos svoje duše. Baš sutra ćemo naći ko smo, šta smo, šta želimo. Jureći iluzorno, mi smo povučeni nazad u prošlost, „…i tako tjeramo mi, brodove suprotno struji, neprestano nošeni natrag u prošlost.“ (F. Scott Fitzgerald: „Veliki Gatsby“)

Tokom našeg odrastanja bilo je mnogo nedovršenih cjelina, gestalta. Kako ljudska psiha prirodno teži cjelini, zaokruženosti, mi tokom cijeloga života nesvjesno privlačimo ljude i situacije slične onima iz našeg djetinjstva nadajući se da će ovoga puta biti drugačije i da ćemo uspjeti dobiti ono za što smo tada bili uskraćeni, da ćemo priču koja nas je frustrirala ovoga puta uspjeti privesti sretnom kraju. Frustrirajuće priče našega djetinjstva u geštalt psihoterapiji nazivaju se “nedovršenim poslovima”  i dobar dio naše energije nesvjesno je usmjeren na potrebu za njihovim dovršavanjem. Odnosno, mi sebe i druge ne doživljavamo onakvima kakvi smo sada već na svijet gledamo kroz naočale svojih prošlih nada, očekivanja i razočarenja. Tako se ponašamo prema drugima i tumačimo njihovo ponašanje, uglavnom potvrđujući i produbljujući zaključke i odluke maloga djeteta u nama, koje je na mnogo načina u potpunosti ovisilo o svojoj okolini. Tako smo kao odrasli ljudi često emotivno zaglavljeni u uskoj perspektivi djeteta koje smo bili, ne percipirajući da su se okolnosti promijenile i da sada imamo znatno šire polje izbora nego tad, te da možemo reagirati i izabrati i drugačije.

Njemački filozof Martin Heidegger smatrao je da je osoba potencijal bačen u svijet, te iz trenutka u trenutak može birati između raznih mogućnosti a sloboda izbora konfrontira je sa tjeskobom. Ipak, ne možemo doći do stepena gdje smo spremni birati nešto iz sadašnjeg trenutka, dok se ne suočimo i ne prihvatimo sve svoje nedovršene priče, dok ih ne doživimo, ne pustimo djetetu u nama da ih proplače, i dok ne budemo u istinskom kontaktu sa svojim osjećanjima. Kako ćemo znati da je u pitanju fiksiranost i „nedovršeni posao“? Ako reagiramo pretjerano u nekim situacijama ili ako prema nekome osjećamo neadekvatnu ljutnju, onda je moguće da nije u pitanju izvorna reakcija, već sjenka prošlosti. Kroz geštalt psihoterapiju radi se na tome da se „nedovršeni poslovi“ dovrše te da se „zatvori geštalt“. Kako kaže švicarski psihijatar Carl Gustav Jung„Ništa ne možemo promijeniti dok to ne prihvatimo. Osuda ne oslobađa već tlači.“

I tako, ovaj život vječiti je ciklus cjelina, koje moramo biti spremni prihvatiti, zatvoriti, dovršiti prije nego počnemo sa novom, spremni i otvoreni za ljepotu. I u takvoj ljepoti, spremno se možemo kretati ka Ljubavi, Svjesnosti, i moramo baš u sadašnjem trenutku odlučiti da ćemo uložiti trud. Ne reci: Sutra ću. Reci: Danas ću. Jer, svaki trud je važan. „I reci: Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome Koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.“ 
(Kur’an, Et-Tevba, 105) Koliko je važan svaki sadašnji trenutak, ovdje, na ovom svijetu, govori i sljedeći hadis: „Kada dođe vrijeme Sudnjem danu, a u ruci nekoga od vas bude sadnica, neka je zasadi ako to može učiniti prije nego nastupi  Sudnji dan.”

Mistički pjesnik Dželaludin Rumi smatra da je ovaj svijet poput planine i da će  se šta god kažemo, dobro ili loše, vratiti unatrag. Zato će oni koji budu u  džehennemu biti nesretni. On smatra, ipak, da oni neće biti nesretni iz želje za  povratkom na ovaj svijet, već zbog želje da se vrate i da imaju priliku biti svjesni  Boga: „Stanovnici Pakla su sretniji u Paklu nego što su bili na ovom svijetu, pošto  su u Paklu svjesni Boga, a u ovom svijetu nisu bili. Stoga razlog zbog kojeg oni  žele da se vrate na ovaj svijet je taj da vrše djela u nakani da postanu svjesni  očitovanja Božije nježnosti. Razlog nije taj što je ovaj svijet sretnije mjesto od  Pakla.“  Naše je da izaberemo da li ćemo sad biti lažno sretni, ili ćemo izabrati  svjesnost, biti spremni patiti zbog prošlosti i izabrati sadašnjost i sreću postojanja.  Marko Aurelije je rekao: „Ko je vidio sadašnjost, vidio je sve: sve događaje koji  su se zbili ikada u prošlosti i sve one koji će se odigrati u budućnosti.“

Ako dobro gledamo, baš sad možemo osjetiti Istinu. Istina blješti svuda oko nas: u  svakoj travki, kapi rose, dašku vjetra, cvrkutu ptice, mirisu majčine dušice, treptaju oka, zjenici zagledanoj u daljinu, lepetu leptirovih krila, udaru talasa o obalu… Baš sad. Ne sutra. Baš ovdje. Ne tamo. Neću sutra. Danas ću. Danas ću odlučiti priznati sebi ko sam bila. Danas ću odlučiti zagrliti dijete u sebi. Danas ću sebi spremno reći: Živim život. Danas ću sebe voljeti. Danas ću vas voljeti. Ne trebaju mi proslave novih godina da završim jedan krug a počnem drugi. Ne pristajem na takve zablude i serviranja kalupa. Jedini iskren kalup je naša duša. Ona će nam reći kad trebamo zapjevati. Ona će nam reći kad ćemo zaplakati. Ona će nam reći da želi da je sad oslušnemo. Ne sutra. Sad. Baš sad. Neću da plačem i patim Tamo, što nisam Ovdje bila blizu Onome Koji Voli. Hoću sad da volim Allaha, jer mi postojimo od Njegove Ljubavi. Mi postojimo od Njegove Milosti. Mi smo odsjaj, i vratit ćemo Mu se. A svaki dan bit će naš svjedok. I svaka sekunda. Možda će i ove moje riječi svjedočiti za mene. Nadam se, i molim Uzvišenog da naše sadašnjosti svjedoče o našoj ljubavi, i da svjedoče o našem trudu koji će nas dovesti blizu Njegovog Lica.

Piše: Jasmila Talić-Kujundžić / divithana.com

Related posts