Poučne priče 

Muzika mi je bila sve (Pokajanje bivšeg pjevača)

Podijelite!

U Fahdovoj džamiji primijetio sam ljude sa dužim bradama koji bi poslije namaza sjeli ukrug i slušali bi nekog predavača sa dugom bradom. Pošto su ti ljudi etiketirani kao takozvane vehabije, isprva nisam htio da se približavam njima

Zovem se Muhamed Karaosmanović, a poznatiji sam pod nadimkom Alpaka. Prije tačno sedam godina prestao sam da se bavim muzikom, a sva zahvala za to pripada isključivo Allahu Milostivom koji mi se smilovao i olakšao da napustim to zlo! Ovo što ću vam ispričati nije klasična priča o ostavljanju muzike u stilu da govorim o tome kako sam se loše i nesretno osjećao, da to nije bilo to…! Ne, naprotiv, ja sam muziku volio, u svemu tome uživao, i da stvar bude još gora…

to je bila maltene svrha mog života, da Allah Uzvišeni sačuva i zakloni od takve pomisli! Ali, to je bila moja realnost! Kada bi me neko sada upitao zašto sam onda prestao, odgovor bi glasio: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. A Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekara, 216) Ovaj kur’anski ajet “natjerao” me je da više istražujem o zabrani muzike, jer na početku nisam mogao da se pomirim s tom činjenicom. Jednostavno, pitao sam se kako sad, poslije toliko godina rada i ulaganja, pa čak i prvog snimljenog albuma koji sam toliko godina željno iščekivao i na kraju snimio i izdao, da sve to ostavim! Mnoga pitanja vrtjela su mi se po glavi, bilo je teško, jako teško, to zna svaki onaj koji se bavi ili se bavio ovim poslom.

U tim trenucima ipak sam odlučio da nastavim s muzikom, ali da se posvetim više vjeri.  Smatrao sam da, ako radim i izvršavam svoje obaveze, onda nemam ništa s tim ako neko pije ili se oblači oskudno itd. Tako da sam još jedno određeno vrijeme proveo u svijetu muzike. Međutim, izučavajući vjeru, čitajući islamsku literaturu i družeći se s vremena na vrijeme s braćom, uvidio sam velike razlike u ponašanju, zapravo, primijetio sam da ja i moje društvo s kojim sam se družio više ličimo na razuzdanu družinu koja samo slijedi svoje strasti i radi šta nam padne na pamet, nego što ličimo na normalne insane kao što su bila ta braća! Pošto mi se sve to svidjelo kod braće, počeo sam sve češće i češće odlaziti u džamiju Kralj Fahd u Sarajevu.

U Fahdovoj džamiji primijetio sam ljude sa dužim bradama koji bi poslije namaza sjeli ukrug i slušali bi nekog predavača sa dugom bradom. Pošto su ti ljudi etiketirani kao takozvane vehabije, isprva nisam htio da se približavam njima, dok mi jednom prilikom na akšam-namazu, dobro se sjećam, nije prišao jedan brat i onako dobronamjerno mi ukazao na to da ne mogu da klanjam a da su mi otkrivena leđa.  Taj brat se zove Nermin K., moram da ga spomenem, i da ga Allah nagradi Firdevsom za sve što je uradio za mene. Jer, vjerovatno ni on sam nije svjestan koliko je utjecao na mene. Od tada počinje moje ozbiljnije praktikovanje vjere, elhamdulillah.

Nedugo poslije upoznavanja s tim bratom, donio sam odluku da ću prestati s ovim zlom, tj. muzikom, jer tada dobivam sve više i više dokaza da je muzika haram, a i kroz nastupe počeo sam i sâm da osjećam grižnju savjesti. Polahko mi je koprena s očiju spala, jednostavno sam uvidio kolika je to zabluda. Nisam mogao da gledam kako se ljudi opijaju a da pritom znam da je Allah zabranio alkohol, a ja ih još i zabavljam dok se oni opijaju. Onda sam čitao ajete gdje Allah naređuje: “Naredi svojim ženama da spuste vela ni za se…”, a ovdje skoro pa sve polugolo, znači šta god da čuješ – haram, šta god vidiš – haram…

Najteže što mi se u tom periodu desilo jeste poziv na namaz, ezan, kada mujezin poziva na molitvu i na spas, a mi u tom momentu imamo tonsku probu i treba da počnemo sa svirkom, ljudi već počinju da se skupljaju naručuju se alkoholna pića, polugole žene zauzimaju svoja mjesta. Niko ne mari za ezan i poziv na spas. Oni su već navikli na to ili bolje rečeno “oguglali”. A pošto sam ja živio dvadeset godina u Švedskoj gdje nema ezana, za mene je to bio strašan svjedok protiv mene, jer sad sam u Bosni, sada čujem pet puta na dan poziv na spas. Sjećam se da me jednom prilikom obuzeo strah šta ako Allah pošalje Meleka smrti da mi oduzme dušu, a ja se nalazim na mjestu gdje se izaziva Allahova srdžba!

Iskoristit ću ovim putem priliku da pozovem sve svoje bivše kolege da se pokaju Allahu, subhanehu ve te‘ala, i da napuste to zlo dok još imaju šansu dok im nije došao edžel – propisani trenutak smrti! Jer zaista, Allah nas nije stvorio za igru i zabavu i međusobno hvalisanje, a to je upravo što se radi u ovom poslu.

Ne mogu a da ne spomenem i to da, recimo, dijaspora jedva čeka da dođe u Bosnu i da se ludo provedu, jer, kako kažu, nigdje nema provoda kao u Bosni.  A sav taj provod usko je vezan za alkohol i muziku! Ne znam da postoji narod koji toliko ludo voli muziku od najmlađeg do najstarijeg, svi samo slušaju muziku. Narode moj, život nije igra i zabava!

Allah, dželle šanuhu, kaže: “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis), da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahovog puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna.” (Lukman, 6)

Imam Taberi, rhm., u komentaru dijela ajeta: “Koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis)”, navodi sljedeće predaje: Seid b. Džubejr, rhm., prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da je u komentaru dijela ajeta: “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis)”, rekao da je to “pjesma i tome slično”.

Ebu Sahba je upitao Ibn Mesuda, radijallahu anhu, o značenju ajeta: “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis)”, pa je rekao da je to: “muzika”. Ebu Zabjan prenosi od svoga oca, a on od Džabira, radijallahu anhu, da je u komentaru dijela ajeta: “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis)”, rekao da je to “muzika i njeno slušanje”.

Molim Allaha, subhanehu ve te‘ala, da sve ovo rečeno bude dokaz za mene, a ne protiv mene, i da bude dokaz moga pokajanja, i molim Ga da olakša svima onima koji još nisu prestali da se bave ovim ružnim poslom! Amin!

I na kraju, završit ću sa jednom surom koja je za razumom obdarenog dovoljna:

Tako mi vremena,
čovjek je na gubitku, doista,
samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.

(El-Asr, 1–3)

I posljednja dova neka nam bude: Elhamduillahi rabbil-‘alemin!
_____________________________________

Related posts