Poučne priče 

Kada i zašto su Bošnjaci ostavili namaz

Podijelite!

Ako su iučemu neprijatelji islama uspjeli na ovim prostorima onda je to širenje krive svijesti o vjeri, o njenim temeljnim postavkama, o praktičnoj manifestaciji i potvrdi vjerovanja, a posebno zabrinjava to što je kod ljudi izgrađeno ubjeđenje da su oni dobri muslimani, pa makar to ničim ne dokazali. Da su oni sljedbenici islamske tradicije, kojoj, ruku na srce – ni traga ni glasa! Kukavički je pozivati se na tradiciju koje više nema, na dobrotu koja je iščezla, čednost i stid kojima nema mjesta pored raskalašenosti, raspuštenosti i prekoračivanja svih moralnih normi…

U našoj ne toliko dalekoj prošlosti namaz je imao posebno mjesto, najviše se računa vodilo o njemu, bio je mjerilo pravog i dobrog čovjeka i muslimana. Nisam jednom čuo starijeg čovjeka kako kaže: ”E sine, treba biti musliman, pa obavljati sve pet vakata namaza.” Kako se prema namazu nekada odnosilo dovoljno govori činjenica da staratelj porodice nije dozvoljavao za sofru onome ko nije obavio namaz. Prvo čemu su djeca učena bio je namaz. To je bilo vrijeme kada se vjera ispravno shvatala, kad se vjera živjela i prakticirala, kada je imam, kao glavni uzor i učitelj, imao pravo odgojno-popravno kazniti dijete zbog nemarnog odnosa prema vjeri, namazu i vjerskom štivu, pa i pred njegovim roditeljima.

Bilo je tu možda i pogrešnih postupaka i metoda, ali u suštini ljudi su imali ispravnu svijest o značaju i mjestu koje obavljanje namaza ima u islamu. Šta se dogodilo sa Bošnjakom čiji su preci bili uzoriti muslimani, pobožni praktičari i velike namaždžije? Zašto je namaz u njegovoj praksi ostao strogo rezerviran samo za ramazanske noći i Bajrame, ili ga kod određenog broja Bošnjaka ni tada nema na repertoaru?

Mnogo toga je utjecalo da situacija sa namazom bude onakva kakva jeste, neprirodna, nezdrava i nerealna. Borba protiv islama, ili preciznije rečeno njegovog temeljnog elementa namaza, vođena je u komunizmu na perfidan način: kobajagi, ljudima se nije branilo da izvršavaju vjerske dužnosti, ali se s posebnom pažnjom motrilo na sve one koji su obavljali namaz u džamiji, postili, oblailči se u skladu sa vjerskim propisima, bili moralni, partijski čovjek nije mogao biti klanjač ni po kojoj osnovi, osim da niko nije znao da on prakticira vjeru. Ljudi su tako bili ”natjerani” da zarad dunjalučkih interesa ostave namaz i potisnu ovu temeljnu vjersku obavezu iz svojih života.

Zanemarivanje namaza od strane glave porodice imalo je negativne refleksije i na ostale članove porodice. Tu bi se možda mogao tražiti najbitniji razlog nemarnog odnosa prema namazu kakav danas imamo. Razlog treba tražiti i u iskrivljenom tumačenju kojeg već godinama naučavaju i forsiraju određeni vjerski krugovi: ljudima, koji su ogrezli u grijehu i nepokornosti prema Allahu, dželle šenuhu, se pričaju priče da su, onakvi kakvi jesu, dobri, da je Allah s njima zadovoljan, da uzme li se u obzir gdje i s kim žive da su ipak dobri muslimani i čime ih već ne obmanjuju. To je, bez sumnje, neodgovorno ponašanje i odnos prema njima, a moglo bi se reći i da je svojevrstan zločin.

Pustiti ih da idu putem Allahove srdžbe, grijeha i neposlušnosti, a zatim im pričati bajke o njihovoj dobroti, pravovjernosti, nije ništa drugo do zločin prema njima, za koji slijedi odgovornost pred Allahom, dželle šanuhu. Metodičnost i postepenost u popravljanju stanja svakako je poželjna i nerealno je očekivati da će ljudi preko noći postati dobri muslimani i namaždžije, ali to ne smije biti nauštrb vjerskih temelja, i ne smije se dozvoliti da temelji vjere, prije svega namaz, budu gurnuti na kraj ljestvice da’wetskih prioriteta. Niko se u milostivom odnosu, razumijevanju stanja i metodičnosti ne može porediti sa poslanikom Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, a od njega smo naučili strog i ozbiljan odnos prema instituciji namaza, i da su vjerski učitelji obavezni da ljude prvo pozovu u namaz a onda u ostale vjerske dužnosti. Dok je bio u smrtnoj agoniji, nije zaboravio oporučiti svome ummetu namaz i brigu o onima koji se nalaze u njihovom posjedu.

Među važnije uzroke koji su utjecali na nemaran odnos prema namazu može se uvrstiti i loše društvo i okruženje. Društvo na čovjeka vrši specifičan utjecaj. Njegova specifičnost je u tome što se teško primjećuje i što ima nevjerovatno brze rezultate. U tom smislu jedan je pjesnik rekao: ”Ne pitaj za čovjeka ko je on, nego pitaj za njegovog druga, jer drug se za svojim drugom povodi.” Poznati su mi slučajevi ljudi koji su redovno namaz obavljali i druge na namaz pozivali, ali su nakon određenog vremena, najviše zbog utjecaja lošeg društva i lažnih prijatelja, sve to zapostavili i postali veliki negativci.

Oni istinski mogu razumjeti o kakvoj opasnosti je riječ, ali je povratak jako težak i zahtijeva velika odricanja, možda veća od odricanja koja su imali na samom početku. Znajući za tu opasnost Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio je upozorenje muslimanu: ”Ne druži se osim s vjernikom, i neka kod tebe objeduju samo čestiti i bogobojazni ljudi.” (Ebu Davud, 4832., Tirmizi, 2395. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hibban, 560. i Hakim, 7169.)

Iz teksta: “Namaz: Glavni pokazatelj iskrenog vjerovanja” mr. Semir Imamović – Saff.ba

Related posts