Poučne priče 

Slast mudrosti jedne gorke kafe

Podijelite!

Sjedile smo na mojoj terasi, uživajući u laganom povjetarcu koji nas je hladio nakon dugog, toplog dana. Pile smo kafu, razgovarale neobavezno i svo vrijeme pazile na djecu, da nisu blizu ograde,da ne padnu i slično. I odjednom, iz čista mira, potpuno neočekivano moja prijateljica pade sa stolice, na kojoj je do prije sekunde sjedila. Krv joj je krenula liti iz glave i natapati hidžab. Djelujem odmah, podižući je i trčeći po hladnu oblogu. Dobro je, svjesna je, al krv lije prijeteći svojim crvenilom… Da ne ulazim u detalje, na kraju je, hvala Uzvišenom, ona ipak bila dobro. Rez na glavi; kojom je udarila o ivicu zida, kada se noga od stolice tek tako slomila; malo šoka, malo modrica i ogrebotina…elhamdulillah. Moglo je biti puno gore.

Ali ja sam cijelo veče razmišljala o ovom događaju, o ovoj gorkoj kafi za mene ipak prepunoj slatkih pouka i poruka. Svo vrijeme smo pazile na djecu, nerazmišljajući da bi se nama nešto moglo dogoditi. Al kader samo Allah zna. Iz čista mira žena pade, udari baš o ivicu zida i razbi glavu. Elhamdulillah. Gospodar odredio da tako bude. On zna zašto. Sigurno za neki hajr, jer On robovima Svojim uvijek želi dobro, makar mi to nekad i ne vidjeli. Poenta je da mi zaista ne možemo izbjeći Allahovu odredbu, niti je ikako možemo znati. On odlučuje o svemu! Čuvaš se u nekim opasnim situacijama, na oprezu si kad ti procijeniš da treba da budeš… i onda sjedeći na stolici padneš i povrijediš se. Ovaj događaj samo potvrđuje ono u šta istinski mu’min vjeruje – ono što nas je zadesilo nije nas moglo mimoići, a ono što nas je mimoišlo nikako nas nije moglo zadesiti. Istinska vjera u Allahovo određenje neizmjerno olakšava život i jača pouzdanje u Silnog, istovremeno jačajući nas same na putu iskušenja kojima kročimo dunjalukom. A činjenica je da nam danas nedostaje te istinske vjere. Previše smo se prepustili sebi, svojim uvjerenjima, potencijalima, (ne)mogućnostima, procjenama… Fali nam istinsko pouzdanje i oslonac na Allaha. Uradi šta je do tebe, al’ ne zaboravi da ipak biva ono što Uzvišeni odluči! Kad ovo srcem posvjedočimo neće biti više razloga za brigu i strahovanje, za život u konstantnom nezadovoljstvu i grču, za stalna propitivanja sebe samog jesam li mogao drugačije, šta bi bilo da nisam postupio ovako…i slično. Nije moglo sem onako kako je Allah odredio, i nikad neće moći sem onako kako On odredi! Od kadera niko ne može pobjeći! Pomirimo se sa tim i dopustimo da nam to donese istinski smiraj duše, za kojim konstantno tragamo.

Razmišljam ja tako dalje o ovome što se desilo, znajući da sam svemu svjedočila s razlogom. Kod Allaha nema slučajnosti, niti se stvari dešavaju tek tako. Sve je lekcija. Odeš na kafu, da se opustiš, da se odmoriš, a nisi ni svjestan da ti to može biti posljednja kafa u životu. Da se Allah nije smilovao, mojoj prijateljici je lako mogla biti. Hvala Mu što je sačuvao. Al’ šta da nije? I šta ako se to isto sutra desi meni, tebi…? Koje bi bile naše posljednje riječi? Da li smo, ne dao Allah, uz tu kafu „pretresli“ sve insane redom, poznate i nepoznate, baveći se njihovim životima i sudeći o njihovim postupcima? Da li smo ogibetili koga, svjesno ili nesvjesno? S kojim nijetom smo uopšte krenuli na kafu? Da li smo tokom tog našeg kafenisanja dopustili sebi nešto neprimjereno od priče ili djela, a nažalost, često dopustimo. Da li smo pomenuli Gospodara Svjetova tokom tog druženja, da li smo Ga bili svjesni ili je sve ispunila prazna priča? Da li smo u tim momentima, koji nam mogu biti zadnji, zaradili sebi sevape ili grijehe? Da li bi taj zadnji gutljaj kafe bio sladak il istinski gorak našoj duši?

Bezbroj pitanja se mota po mojoj glavi. Svi znamo da nam je smrt bliža od žile kucavice, ali imam osjećaj da svi to nekako smatramo teorijom. U praksi većina nas zaboravlja na to. Živimo u nadi da ćemo na onaj svijet otići sa šehadetom, pa ekspresno u Džennet. Dok se ova drama sa mojom prijateljicom odvijala pred mojim očima, teško da se ko sjetio šehadeta. Iako mi sad djeluje kao vječnost, riječ je bilo o sekundama. Baš toliko – sekunda – nas dijeli od vječnosti, a mi nikako to da shvatimo.

Pitala sam se šta bi bilo da sam ja bila na njenom mjestu? Šta da sam u jednom momentu pila kafu u društvu drage osobe, a u narednom ugledam Meleka smrti i krenem na put bez povratka? Da li sam spremna stati pred Gospodara? Sa čime? Šta sam od hajra uradila taj dan, iako sam znala da mi može biti posljednji, jer nas tome naša vjera uči? Da li mi je Gospodar stalno u srcu, u mislima, pa da mi se smiluje i omogući da mi svjedočanstvo Njegove jednoće bude na jeziku kada budem odlazila na Ahiret? Da li si ti spreman ili spremna na put u vječnost? Da li si svjestan, istinski svjestan, da svaki momenat može biti posljednji, da ti svaka riječ može biti zadnja, da će jednog dana zaista doći naš zadnji tren, naš zadnji dah… I šta ako taj dah bude ne sutra, već u narednih sat vremena? Da li smo spremni na ispitivanje meleka Munkira i Nekira u kaburu? Da li smo spremni polagati račun za svoja (ne)djela pred Sveznajućim? Da li smo djelima koja smo činili i riječima koje smo kazivali bliži Džennetu ili Džehennemu?

Blago onima koji su spremni stati pred Stvoritelja u svakom momentu. To su duše koje žive vjeru, to je džennet u prsima, to je ono kakvi svi moramo nastojati da budemo. Zato je naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, često podsjećao na smrt, ne da bi nas plašio, već da bi nas osvijestio, prije nego bude kasno. Osvijestimo se, pokajmo se, približimo se Gospodaru, udaljimo se od svakog zla, prije nego nam dođe zadnji čas. Nema specijalne pripreme za smrt. Pripremaj se svaki dan, kao što je Ibn Omer, r.a., rekao: ”Kada osvaneš, ne očekuj da ćeš dočekati večer, a kad zanoćiš, ne očekuj da ćeš dočekati jutro.“ Dovimo Allahu da nas usmrti onda kad je hajr za nas, i da preselimo, a da On bude nama zadovoljan.

I pazite kad krenete na iduću kafu.

Related posts