Islam 

Žena ratnik čijoj hrabrosti se divio i najveći vojskovođa Halid ibn Velid

Podijelite!

Desilo se u bici između muslimana i Rimaljna. Tekbiri muslimana čiji je vojskovođa bio Halid ibn Velid r.a. su se poput groma širili na bojnom polju, potičući borbeni moral u srcima muslimana, a ulijevajući strah u srca Rimljana.

“Allahu ekber!”, glasno povikujući tekbir Dirar ibn El Ezver r.a. nasrnuo je na Rimljane, probijajući se duboko u njihove redove i žestoko ih atakujući. Borio se sa velikim zanosom i ponosom, obarajući sve one koji mu se na putu nađu, sve dok ga ne okruži veliki broj neprijateljskih vojnika. Začudio se tom mnoštvu vojnika na jednom mjestu, pa je pomislio da je njihov vođa Darvan zasigurno među njima. Pri toj pomisli je imao samo jedan cilj, a to je, bez obzira šta se njemu desilo, stići do Darvana…

Zaokupljen tim mislima mahao je svojom sabljom i krčio sebi put, sve dok zaista ne stiže do vođe Rimljana. Nije oklijevao. Bacio je svoje koplje i pogodio jednog od vojnika koji je stajao uz Darvana. Iz ruku tog vojnika je pao veliki i dobro ukrašeni krst. Vidjevši to, Darvan pomisli da pad krsta predstavlja izgubljenu bitku, pa se dade u bijeg. Bježao je i govorio: «Bježim od šejtana!», pokazujući na Dirara…

Allahu ekber! Koliko straha je samo jedna osoba ulila u srce jednog od najvećih rimskih vojskovođa?! A Dirar, vidjevši njegov bijeg i znajući kakvu opasnost pratnja istog predstvalja, povika ubjedljivo: «Smrt je realna. Kuda od nje da pobjegnem? Džennet je bolji od džehennema. Ovo je moj šehadet. O prisutni (obratio se pristiglim mudžahidima), budite moji svjedoci da ovim mojim naporom i trudom želim samo Allahovo zadovoljstvo.» Ovim zadnjim riječima je krenuo u napad, obarajući Rimljane ispred sebe i žureći da stigne Darvana.

Međutim, nakon kratkog vremena bijaše opkoljen neprijateljskim vojnicima. I opet, borio se poput lava, nije bježao i povlačio se, sve dok ne pade ranjen na zemlju. Sin Darvanov, Hamdan, ga je pogodio svojim kopljem i teško ranio u ruku. Ni tada ga bol nije mogla zaustaviti. Skočio je na noge, zaletio se i probo Hamdana kopljem po sredini prsa. To je bio posljednji i odlučujući udarac. Njegovo koplje je bilo slomljeno, pa tako i Dirarova borba. Rimljani su ga opkolili i konacno zarobili.

Mnogi muslimani su se hrabro borili na tom bojnom polju, tako da su zbog mnogobrojnosti neprijateljske vojske, mnogi i živote tu ostavili.

Ova vijest je pogodila i rastužila Halida ibn Velida. Upitao je svog glasnika koliko vojnika broje Rimljani, pa mu je odgovorio: «1200!»

Halid je tužno govorio: «Tako mi Allaha, da sam znao da je tako velik broj neprijatelja, ne bih poslao vojsku u smrt.»

Zatim je pitao: «Ko je komandant Rimljanima?»

Rečeno mu je: «Darvan, vodja iz Himsa, čijeg je sina Hamdana ubio Dirar ibn El Ezver.»

Halidove riječi na to su bile: «La havle ve la kuvvete illa billah.»

Halid je bio pomalo nesiguran u odluci šta dalje da radi, pa je otišao Ebu Ebejdi ibn El-Džerrahu r.a. da se s njim posavjetuje. Njegov savjet je bio da podijeli vojsku na dva dijela te da jedan dio pošalje na bojno polje. Halid je prihvatio ovaj savjet i odvojio 1000 vojnika pod vodstvom Mejsare ibn Mesruka r.a. da čuvaju poleđinu. Ostali su trebali krenuti u bitku.

Prije polaska je održao govor:

«Popustite uzde, naoštrite strijele i kada napadate neprijatelja, napadajte u grupi. Ako je Dirar živ, onda ćemo zasigurno pobijediti i osloboditi ga. Ako su ga neprijatelji u brzini pogubili, onda ćemo ga Allahom pomoću osvetiti. Ja sam ubijeđen da nas Allah Uzvišeni radi Dirarove časti neće na brige i neuspjeh staviti. Danas je dan u kojem će istina postići svoj cilj. Ako nam smrt dođe, pa ne bojimo je se. Ja ću ugasiti žeđ koplja sa krvlju očiju. Kacige i štitove ću sa svakoga od vas da skinem. Ono što su oni prije nas postigli i mi ćemo sutra da postignemo.»

Dok je Halid ibn Velid lagano jahao i govorio, ugledao je markantnog crnog konjanika. Lice mu je bilo umotano, a na glavi je imao zeleni turban čiji je kraj prebacio preko prsa. Jahao je smeđeg, kratkovratog konja krupnog stasa. U rukama je držao dugačko sjajno koplje. Njegovo držanje i kretanje je svjedočilo veliku hrabrost. Žurio je u prve redove konjanika, a zatim se probio na čelo vojske. Prvi je dospio u pomoć Rafii ibn Umejrah El-Taiju r.a. koji se obradovao ugledavši da prispijeva pomoć. Ohrabren onim što vidi nije mogao da sakrije divljenje prema pridošlom konjaniku. Bio je to nesvakidašnji prizor. Taj konjanik se kretao velikom brzinom, rekao bi čovjek poput bljeska. Napadao je na Rimljane kao jastreb koji stremi svojoj žrtvi te je na taj način raspirivao paniku među njima. Mnogi su padali mrtvi poput trupaca na gomili. Njegova sablja se nije zaustavljala, a niti sušila. Manevrisao je povlačenjem i žestokim napadanjem i nije se zaustavljao. Taj prizor je ulijevao strah i užas među neprijateljske vojnike, čak i one najhrabrije među njima, tako da su sve više potpadali pod osjećaj beznadežnosti i muke.

Rafi ibn Umejreh El-Taai i njegova vojska u prvom momentu pomisliše da je taj konjanik Halid, jer ko bi drugi osim njega mogao tako hrabro i žestoko da se bori. Bili su skoro ubijeđeni da je to on, sve dok ga ne ugledaše pred sobom. Tada je Rafi glasno viknuo: «Pa ko je onda ona osoba koja se životom svojim bori i koja pobi tako puno neprijatelja?» Halid reče: «Tako mi Allaha i ja se divim toj hrabrosti koja izbija iz tog konjanika. O muslimani, sakupite se i pripremite za napad!»

Vojska se sakupila, pripremila oružje, pozicionirala koplja i poredala u redove. Halid je bio na čelu. U trenutku kada se spremao za napad, pored njega je projurio onaj isti konjanik, okrvavljene odjeće, znojavog konja, galopirajući prema Rimljanima. Sam je napao neprijateljske vojnike bez imalo okolijevanja, prodirući naprijed. Halid je pojurio za njim, naredivši napad i drugima, pridruživši se hrabrom konjaniku. Gledao je u njega začuđen zbog samostalnih akcija. Nije mu bio poznat. Način njegove borbe je bio individualan. Njegova samovolja i izdvajanje od ostalih vojnika je bilo pomalo čudno, jer inače vojska čeka naređenje vojskovođe i djeluje u grupi. S jedne strane mu je ovaj konjanik bio vrlo čudan, a s druge strane ga je oduševljavala hrabrost, tako da se nije ljutio zbog samovolje konjanika. No ipak, nije mogao ostati ravnodušan i ne upitati ko je on. Prišao je konjaniku i obratio mu se riječima: «O ti ratniče, poklonio si život na Allahovom putu i iskalio bijes na neprijateljima. Allah te nagradio. Međutim, bilo bi nam drago da nam pokažeš lice i da saznamo ko si ti.»

Konjanik nije poklonio pažnju Halidovim riječima i prije nego je završio govor, već se udaljio od njega. Grupa muslimana je primijetila naočigled oholo ponašanje konjanika, pa su ga okružili i obratili mu se: «O robe Allahov, emir muslimanske vojske ti se obraća, a ti mu ne pridaješ pažnju, ignorišeš ga i bježiš od njega!? Sa dužnim poštovanjem mu trebaš prići i saopštiti mu tvoje ime i porijeklo…» No, konjanik nije odgovarao ni riječi. Potom je Halid prišao i rekao: «Ne muči nas više tvoje ime i porijeklo kada te mi ne interesujemo.»

Tada konjanik odgovori ženskim glasom: «O vođo, nije mi namjera bila da te ignorišem.

Nisam odgovorila jer sam sramežljiva. Ja sam žena muslimanka i nosim hidžab, ali su bol i tuga u mom srcu bili preveliki, pa su me doveli ovamo među vas.»

Halid reče: «A ko si ti?»

Ona odgovori: «Ja sam sestra zarobljenog Dirara, Havla bint El-Ezver. Sjedila sam među ženama iz plemena Mezhedž kada sam čula o zarobljavanju moga brata Dirara. Odmah sam uzjahala konja i došla ovamo a sve ostalo ste mogli vidjeti.»

Ove riječi su poljuljale srce inače čvrstog Halida, te je kroz plač rekao: «Svi bismo trebali zajedno napasti na neprijatelja kako bismo voljom Allahovom došli do tvoga brata, oslobodili ga i pobijedili.»

Havla je odgovorila: «Ja ću se, inšaallah, priključiti.»

Dirar ibn El-Ezver je na kraju oslobođen.

Nakon ovog primjera ostaje samo uzdisaj i divljenje. Molimo Allaha s.v.t. da se smiluje Havli bint El-Ezver koja nam ostavi zadivljujući primjer hrabrosti i požrtvovanosti žene muslimanke i da je nagradi najvećom deredžom u džennetu.

(muslimanka.net)

Related posts