Islam 

EL-FATIHA SADRŽI SVE ŠTO JE ČOVJEKU POTREBNO

Podijelite!

Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da je el-Fatiha najvrednija sura. Ebu Seid b. el-Mualla, radijallahu anhu, kazuje da mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Poučit ću te el-Fatihi, najvrednijoj suri u Kur’anu. El-Fatiha se sastoji od sedam ajeta koji se ponavljaju, ona je glavni dio veličanstvenog Kur’ana, koji mi je dat.”[1]

Je li ova sura tek tako odlikovana nad drugim surama? Koliko smo vremena proveli proučavajući ovu veličanstvenu suru? Kad učač Kur’ani-kerima razmišlja o sadržaju el-Fatihe, ne može se načuditi tome da su pripadnici određenih frakcija, koji su u koliziji s ehli-sunnetom zastranili u određenim tvrdnjama i pitanjima, a nisu se dovoljno posvetili ciljevima koje je ustanovila ova veličanstvena sura. Razmisli o tome da ova sura počinje trima ajetima u kojima se hvali Allah, pa se u njima govori o Allahovoj vlasti nad svime što postoji, o Njegovoj milosti i tome da samo Njemu pripada vlast na Danu sudnjem.

Kad čovjek prouči prvi ajet sure el-Fatiha, Allah, džellešanuhu, rekne: “Zahvaljuje mi se Moj rob!” Kad prouči drugi ajet, Gospodar rekne: “Moj Me rob hvali!” A kad prouči treći ajet, Allah rekne: “Moj Me rob veliča!”[2]

Često se pitam jesmo li svjesni toga  da nam to govori Gospodar Zemlje i nebesa dok učimo el-Fatihu? Razmisli o navedena tri ajeta, koja su, kako se kaže u hadisi-kudsiju, polovina sure el-Fatiha. U tom hadisu stoji: “El-Fatihu sam podijelio između Sebe i Svog roba na dva dijela…” Umjesto da kažu da je hvaljenje, slavljenje i veličanje Allaha prioritet kad je riječ o popravljanja stanja, zabludjeli do zanemaruju. Kad razmislim o prvoj polovini sure el-Fatiha i razmislim o postupcima nekih ljudi, obuzmu me tuga i žaljenje zbog stavova nekih ljudi koji su iinteligentni i načitani. Međutim, da bi ova pitanja čovjek shvatio onako kako treba, potrebna je Božija pomoć. Koliko se ljudi pokolebalo i odstupilo od Prave staze zbog uobraženosti i ponosa zbog znanja koje imaju!

Poslije ovih ajeta dolazi srž el-Fatihe: “Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo!” Ibadet je sveobuhvatan izraz, pa kad izgovoriš ovu rečenicu od dvije riječi, pred tobom se ruše sva lažna božanstva kojima se ljudi klanjaju.

Učeći ajet: “Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo!”, koji nalaže da se obožava samo Allah, sjetim se onih koji se pripisuju muslimana, a traže pomoć od Husejna, i onih što smatraju da pravo na donošenje zakona pripada parlamentu, i onih što robuju svojim strastima, a o kojima govori Kur’ani-kerim u suri el-Džasija, 23, i onih koji obožavaju položaj i imetak, a o kojima kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Propao je rob imetka…” i onih što se pokoravaju šejtanu, a o kojima Uzvišeni Allah kaže: “O sinovi Ademovi, ne obožavajte šejtana…” (Ja-Sin, 60); “‘O oče moj, ne pokoravaj se šejtanu…’” (Merjem, 44), i sjetio sam se onih ljudi što žude za pohvalama ljudi i hvalospjevima o sebi, i onih koji pomoću dobrih djela nastoje postići dunjalučke koristi. “Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo!” riječi su pomoću kojih se čovjek može popraviti i napraviti uspon, te uspjeti. Ovaj je ajet program u životu, pa se zato i ponavlja na svakom rekatu u namazu, a mnogi su se ljudi od njega otuđili.

Navest ću ovdje oblik praktične primjene ajeta: “Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo!”; ovako su ovim ajetom dokazivali islamski autoriteti govoreći o vjerovanju i pravnim propisima. Šejhul-islam Ibn Tejmijja zapisao je: “Onaj ko iskreno i odano uči ajet: “Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo!”, takav posjećuje kaburove na ispravan način, jer ne obožava nikog drugog osim Allaha i ne traži pomoć ni od koga drugog osim od Njega. A što se tiče onog koji čini novotarsku posjetu kaburu, on obožava nešto drugo pored Allaha i traži pomoć od nečega drugog mimo Njega. Ovo je samo dio onog što sadrži el-Fatiha, najvrednija sura u Kur’ani-kerimu.”[3]

Traženje pomoći od Allaha, o čemu se govori u drugom dijelu ajeta: “Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo!” obuhvaćeno je riječima: „Samo Tebe obožavamo…” ali je Allah traženje pomoći posebno spomenuo da bude stalno upozorenje vjerniku da se najveći cilj (ibadet) ne može postići ničim drugim osim traženjem pomoći od Allaha. O tome su brojni islamski učenjaci govorili i iznosili svoja zapažanja.

Nakon pohvale i očitovanja tevhida počinje dova. U nastavku hadisi-kudsija Allah kaže da čovjeku, Božijem robu, pripada ono što traži. Mnogo je potreba za koje čovjek treba moliti, pa koju nam je to dovu odabrao Allah? Odabrao nam je dovu za uputu. Kad bi nekome rekao: “Allaha često moli da te uputi”, taj bi se začudio, jer smatra da je uputa sporedna stvar, a nije sporedna stvar jer je zabluda blizu, opasna je i prijeti. Da je čovjek daleko od zablude i da zato ne trebamo brinuti, Gospodar ne bi akcentirao potrebu upućivanja dove za uputu. Nadalje, vjernik koji moli Svevišnjeg Allaha za uputu nije onaj koji čini grijeh niti luta stranputicom, nego je onaj koji ponizno moli Gospodara da mu uveća uputu. A oni koji su nemarni i bezbrižni ohole se, pa ne čine tu dovu. U važnim trenucima bira se najvažnija dova, a najvažnija dova jest ona čije se suprotnosti čovjek plaši. Sve ovo ukazuje na to da je čovjek na ovozemaljskom životu izložen pandžama zablude koje vrebaju slijeva i zdesna.

Ovo što smo rekli uporedi s hladnokrvnošću savremene misli glede upute i zablude, kao i s našim ophođenjem prema tom poimanju. Šejhul-islam Ibn Tejmijja zapisao je: “Čovjeku je u suri el-Fatiha naređeno da na svakom rekatu, bez obzira na to radilo se o farzu ili nafili, moli za uputu govoreći: ‘Uputi nas na Pravi put…’ To je tako, jer je svaki čovjek u potrebi da uvijek ide Pravom stazom.”[4]

Put ka Allahu je jedan jedini, i samo je on pravi, te na njemu nema nikakvog iskrivljenja. Ko posve skrene s ovog puta otuđio se od islama, a bude na njemu, ali mu ne bude dosljedan, takav je zalutali musliman. Pravi put povezan je s ljudskim iskustvom, pa je rečeno da postoje oni koji su bili na istom tom putu: “…na put onih kojima si Svoje blagodati dao…” što dokazuje da smo obavezni slijediti ashabe i one koji su njih slijedili. Božije riječi: “…na put onih kojima si Svoje blagodati dao…” prvenstveno se odnose na ashabe. Pravi se put nalazi između dvije krajnosti: puta onih na koje se Allah rasrdio, i to su oni koji su stekli znanje ali su zapostavili djela, i puta onih koji su zalutali, a to su oni koji ne znaju, ali se trude da čine dobro. Sljedbenici Pravog puta objedinili su i znanje i djela. Eto, tako veličanstvena sura el-Fatiha uređuje život muslimana.

___________________________

Piše:  Ibrahim b. Omer Es-Sekran

[1] El-Buhari (4474).

[2] Muslim (904).

[3] Medžmuul-fetava, 6/264.

[4] Medžmuul-fetava, 22/399.

Related posts