Poučne priče 

Muž mi je škrtica iako je iz bogate porodice, šta da radim?

Podijelite!

Udovoljila sam želji svojih roditelja i udala se za mladića iz bogate porodice,
iako sam, ruku na srce, drugog više voljela. Danas, uprkos bogatstvu u kom
živim, imam čudan problem. Radi se o tome da je moj muž velika škrtica i da
zbog te njegove osobine najviše trpimo ja i naša djeca. Suze mi poteku na oči
kad vidim druge žene kako su bogatije obučene, iako su daleko lošijeg
materijalnog stanja od mog. Interesuje me, u ovakvim okolnostima, mogu li
trošiti novac bez znanja moga muža? Ukoliko mi to nije dozvoljeno, koliko sam
griješna ako to uradim
Odgovor:
Na početku, smatram da je potrebno podsjetiti da, po islamskom pravu, muž i supruga, dok su u
braku, mogu imati svoju ličnu imovinu. Naprimjer, sve što žena zaradi, njen vjenčani dar, ruho
koje donese, pokloni koje dobije itd, njeno su vlasništvo s kojim ona lično raspolaže. Isto tako,
sve što muž zaradi, njegovo je vlasništvo. Međutim, muž je dužan izdržavati porodicu (suprugu,
djecu itd,), dok supruga nije, pa makar bila bogata, a muž siromašan.
Na osnovu obaveze da izdržava porodicu muž ima određena prava koja supruga nema, kao
npr, pravo da ne dozvoli supruzi da radi van kuće. Naravno, svjesni supružnici zajedničkim
snagama grade svoj dom i brinu se o njegovu napretku dajući zajednički doprinos, svako u
domenu svoga prirodnog djelovanja.
Nakon ovog kratkog uvoda, treba istaći jedno negativno stanje u većini porodica, barem koliko
ja imam informacija, u kojima ne postoji potrebna ravnoteža, kada je u pitanju pravo žene na
imovinu njena muža.
Naime, dosta muževa pustilo je svojim suprugama da troše imetak bez bilo kakvog ograničenja,
tako da ima slučajeva velikog rasipništva i trošenja na kupovinu stvari koje su beskorisne.
Možete zamisliti situaciju kada se krug žena sa takvom slobodom i bogatstvom počne nadmetati
u praćenju mode itd, koliko se imovine, jednostavno rečeno, upropasti i tako nanese šteta cijeloj
porodici, pa i društvu. I na njih se, sa sigurnošću možemo ustvrditi, odnosi ajet u kom se
zabranjuje rasipništvo, a za rasipnike kaže da su šejtanska braća: “Daj bližnjemu svome pravo
njegovo, i siromahu, i putniku-namjerniku, ali ne rasipaj mnogo, jer su rasipnici braća šejtanova,
a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan.” (El-Isra, 26-27)
S druge strane, imamo muževe koji su otišli u drugu krajnost, tako da je škrtost njihova osnovna
osobina. Ta škrtost ponekad dostiže tolike razmjere da supruga i djeca, uprkos mogućnostima,
žive u bijedi i siromaštvu. Obje te krajnosti pogrešne su s islamske tačke gledišta.
Škrtost je, po islamu, zabranjena, isto kao i rasipništvo. Uzvišeni Allah kaže: “Ne drži ruku svoju
stisnutu, a ni posve otvorenu, da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao. Gospodar tvoj pruža
obilnu opskrbu kome hoće, a i ograničava je, jer zna i vidi robove Svoje.” (El-Isra, 29-30) Prema
tome, obaveza muža, kada troši imovinu na svoju suprugu, je da bude umjeren u granicama
svojih mogućnosti, statusa u društvu, okruženja, društvenog statusa koji je supruga uživala u
porodici svoga babe itd, a to znači da oni koji su bogatiji treba da troše više na porodicu od onih
koji su siromašniji jer, kako Poslanik, s.a.v.s, veli: “Allah, uistinu, voli da vidi tragove Svojih
blagodati na Svome robu.” (Tirmizi, Sunen, “Kitabul-edeb”, br. 2744) To ujedno znači da oni koji
imaju niži društveni status nisu dužni trošiti isto, makar i bili u moguć
nosti, kao oni koji imaju viši
status. Naprimjer, fizički radnik nije dužan trošiti kao profesor, odnosno ljekar ili sudija itd,
makar imao više od njih. Supruga koja je iz siromašne porodice nema pravo tražiti isti nivo kao i
ona koja je iz bogate, mada ga može imati. Prirodna je potreba da se vodi računa o tim
razlikama, jer bez njih nema harmonije u dunjalučkom životu. Pošto su te razlike sastavni dio
Allahovog, dž.š, prirodnog zakona na nebesima i Zemlji, neophodno ih je uzimati u obzir. U
šerijatu nije decidno određeno kolika je obaveza muža da troši na suprugu, odnosno porodicu,
nego su date generalne smjernice iz kojih razumijemo obavezu muža da bude pravedan: “Prema
njima se (u vašem zajedničkom životu) pravedno odnosite…” (En-Nisa, 19), i da se vodi računa
o spomenutim razlikama: “Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici,
prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah nikog ne zadužuje više nego što mu je dao. Allah

će, sigurno, poslije tegobe, olakšanje dati.” (Et-Talak, 7) Dakle, neophodno je da muž vodi
računa o pravednosti, potrebama koje su različite od osobe do osobe, jer neko, recimo, može
više pojesti neko manje, mora se uzeti u obzir vrijeme i prostor, jer nije ista obaveza za one koji
su živjeli prije sto godina i za nas danas, nije isto kada se živi u gradu i kada se živi na selu,
kada se živi u bogatoj i kada se živi u siromašnoj sredini, kada je muž bogat i kada je
siromašan, kada je supruga sa sela i kad je iz grada, kada je supruga intelektualka i kada je
nepismena, kada je supruga iz bogate porodice, navikla na određeni viši nivo života i kada je iz
siromašne porodice i navikla na skroman život itd. Naravno, uvijek treba voditi računa da se ne
zapostave ostale obaveze, dakle, da se vodi računa o prioritetima i da se ne pretjeruje, uz
napomenu da se supruga može odreći svojih prava, bilo prije sklapanja braka ili kasnije, kao i
da joj se, po mogućnosti, može, pa čak je i poželjno, priuštiti više nego njen status zahtijeva.
Umjerenost, koja je različita, s obzirom da ovisi o prethodno spomenutim okolnostima, mora biti
osnovno svojstvo kada je potrošnja u pitanju, jer to je jedno od osnovnih svojstava istinskog
vjernika. Navodeći svojstva istinskih vjernika Uzvišeni Allah kaže: “i oni koji, kad troše, ne
rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine.” (El-Furkan, 67)
Ukoliko, pak, muž nije pravedan, supruzi je dozvoljeno uzeti, u granicama pravednosti, onoliko
koliko je potrebno njoj i njihovoj djeci. Dokaz za to je slučaj Hind bint ’Utbe, supruge Sufjanove,
koja se požalila Poslaniku, s.a.v.s, riječima: “Sufjan je, uistinu, škrt čovjek. Ne daje meni, niti
djeci koliko nam treba, osim, ako uzmem bez njegova znanja.” Na to joj je on rekao: “Uzmi, po
pravdi, koliko je potrebno tebi i tvojoj djeci.” (Buhari, Sahihul-Buhari, “Kitabun-nefekat”, 4945)
Naravno, pravda ovdje uzima u obzir sve prethodno spomenute okolnosti na osnovu kojih se
određuje koliko je pravo žene da traži od muža da na nju troši, odnosno da uzme bez njegova
znanja. Ukoliko supruga ne pređe granicu pravde, nije griješna za ono što uzme bez muževa
znanja i potroši na sebe i djecu, a Allah, dž.š, najbolje zna
dr. Šukri Ramić

Related posts