Dove 

Tajne i koristi dove: Koje je značenje dove?

Podijelite!

U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog

Nakon zahvale Allahu Uzvišenom i salavata na našeg prval<a, Allahovog Poslanika, sal- lallahu ‘alejhi ve sellem, molim Allaha Sve­višnjega da ova knjiga, kao novo izdanje u nizu izdanja moje biblioteke, bude jedan ko­rak na putu upute i svjetlost koja će obasja­vati stazu vjerovanja. U svemu tome, od Alla­ha Svemilosnog tražim uputu i podršku.

— Muhammed Mutevelh eš-Ša’ravi

 

PRVO POGLAVLJE

ZNAČENJE DOVE

Dova (ar. ed-du‘a’) izvorno znači poziv, dozivanje ili molbu upućenu od strane niže rangiranog ka višem, od strane slabijeg ka jačem. Dova u značenju molbe može se uputiti samo onome ko je jači i koji posje­duje veću moć od onoga koji poziva i moli. Ako go­vorimo o dovi kao ibadetu koji se upućuje Uzviše­nom Allahu, u tom slučaju mi dozivamo i molimo Njega, za Kojega u cijelom kosmosu nema ničega te­škog, niti nemogućeg.

Kada nešto poželiš, a svojom snagom to ne mo­žeš ostvariti, onda se obraćaš Najvećem, Onome Koji nije ograničen bilo kakvim uzročno-posljedičnim zakonitostima ili uvjetima. U takvom stanju, ti zavapiš: ”Ja Rabbi!” (”Moj Gospodaru!”), obraćajući se Sili koja je stvorila cijeli univerzum i sve uzročno-posljedične zakonitosti u njemu, nadajući se da će On, Uzvišeni i Svemogući, udovoljiti tvom pozivu i ispuniti tvoju želju koju osobnim trudom ne možeš ostvariti.

Čovjek u dovi uvijek traži ono što misli da je do­bro za njega. Svako od nas, naravno, želi sebi dobro, međutim, to dobro koje tražimo u dovi mi poimamo sa svog ličnog stanovišta i na osnovu usvojenih spo­znaja. Tako neko vidi dobro u imetku, pa ga traži u dovi, druga osoba vidi dobro u nekom utjecajnom položaju, pa moli Uzvišenog Allaha da mu ga podari. Čak i u slučaju kad čovjek upućuje dovu protiv ne­koga, da ga zadesi nesreća i kad proklinje, on opet traži i moli za sebe, jer kroz takvu dovu on ustvari traži utjehu za svoj povrijeđeni ego i pokušava otklo­niti osjećaj potištenosti i tjeskobe u grudima, s obzi­rom da smatra kako ga je onaj protiv koga moli uvri­jedio ili mu bespravno oduzeo neko njegovo pravo.

Dova je, također, čovjekovo priznavanje vlastite slabosti i nemoći, pa iz tog razloga može se primije­titi da osobakojaje u stanju ostvariti neki cilj svojom snagom ili imetkom, ne upućuje dovu Uzvišenom Allahu. Zašto bi neko upućivao dovu ako sam može ostvariti ono što je zaželio?! Upravo tu sliku predo­čava nam časni Kur’an: “Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti” (El-‘Alek, 6.-7.), što znači: čovječe, kad god se osjetiš neovisnim i spo­sobnim da svojim trudom ostvariš neki cilj, ti iz nehajnosti i nemara zaboraviš na Svevišnjeg Allaha i Njegovu moć. Danas je ova pojava veoma primjet­na među nama. Sto više napreduje ljudska civiliza­cija, ljudi se osjećaju neovisnijim, misle da su postali bogatiji i napredniji i obuzima ih osjećaj moći, pa u takvom stanju se malo sjećaju Allaha i ne spominju Ga.

Čovjek je u prošlosti tragao za vodom i mnogo se mučio u njenom pribavljanju: kopao je bunareve i duboka stjecišta za vodu u kojima bi se sabirala ki- šnica i voda iz podzemnih rukavaca. Čovjek se selio iz mjesta u mjesto tragajući za vodom. Pročitaj mo ri­ječi Uzvišenog: ”Zar ne vidiš da Allah spušta s neba kišu pa je u izvore u zemlji razvodi, a onda pomoću nje raznobojno bilje izvodi, zatim se ono osuši i ti ga vidiš požutjelog, i najzad ga skrši. To je, doista, pouka za one koji su pametni.” (Ez-Zumer, 21.)

U prošlosti su ljudi za svoje životne potrebe ko­ristili spomenute izvore vode i bunareve koje su ko­pali, pa, ako se desi da ne nađu vodu, oni bi dizali ruke ka nebu i ponizno dozivali: ”Naš Gospodaru!” Zatim je ljudska zajednica uznapredovala, te je čo­vjek, koristeći spremnike i rezervoare za vodu, uspio dovesti vodu do svakog domaćinstva, pa samo otvo­riš slavinu i voda poteče u tvojoj kući. Sta se tada de­šava? Da li će čovjek u takvom stanju, ako nestane vode, povikati: ”Moj Gospodaru!” Sigurno da neće! Sve što će reći je: “Pozovite firmu za napajanje vo­dom da otkloni kvar.” Ako problem bude složeniji, kazat će: “Obavijestite nadležnu gradsku službu o problemu” ili: “Upoznajte predstavnike okruga sa si­tuacijom.” Tako se ponaša savremeni čovjek u svim životnim okolnostima i problemima.

Napredak civi­lizacije rješava sve njegove probleme i on, umjesto da zahvali Svemilosnom Allahu na podarenim blagodatima i znanju koje mu olakšava život, okreće se od Allaha. Čovjek je zbog svoje nepromišljenosti i zanesenosti nezahvalan Svevišnjem Allahu. On vidi Allahove blagodati, ali ne vidi i neće da prizna Darova­telja tih blagodati, baš onako kako to Kur’an opisuje: ”(Allah je) Onaj koji s neba s mjerom spušta vodu, pomoću koje u život vraćamo mrtve predjele – tako ćete i vi biti oživljeni.” (Ez-Zuhruf, 11.)

Kad otvorimo slavinu i voda poteče, trebamo se prisjetiti da tu vodu nije stvorila ili proizvela neka tvornica, već ju je, za našu korist, stvorio i s neba iz oblaka spustio Svemogući Allah. Naša je dužnost pripisati blagodat njenom stvarnomdarovatelju i za­hvaliti mu se kako priliči, a darovatelj je Uzvišeni Allah. Nažalost, mi gledamo na uzroke i oslanjamo se na njih, a zaboravljamo na uzročnika – Allaha, Koji sve pokreće i daje. To nije slučaj samo u ovom primjeru sa vodom, već tako se ponašamo u svim pri­likama.

Ako se osvrnemo na savremena prevozna sred­stva: avion kojim letimo, auto kojim se s lahkoćom prevozimo iz nekog mjesta u drugo, ili, naprimjer, ako razmislimo o liftu koji nam olakšava penjanje i spuštanje, naročito u visokim soliterima, u svemu tome trebamo se prisjetiti stvarnog darovatelja tih blagodati, a to je Allah Mudri.

Svi izumi i pomagala savremene civilizacije pro­izvedeni su iz sirovina koje je Uzvišeni Allah stvo­rio na Zemlji. Napravili su ih umovi koje je također stvorio Svevišnji Allah. On im je dao snagu da razmi­šljaju, zapažaju i povezuju stvari i, na kraju, On ih je uputio namudrost i svrhu onoga zbog čega je stvorio i dao neku blagodat. Drugim riječima kazano: zna­nje je dar Božiji, razum je dar Božiji, a i sirovine ili materija koju čovjek oblikuje također su dar Božiji!

lako je istinski darovatelj Uzvišeni Allah, mi se ko­ristimo Njegovim darovima kao da to baš tako mora biti, ne razmišljajući i ne pitajući se odakle nam one i zbog čega, ne zapažajući da su to Božiji darovi koje nam je On podario. Žalosna je činjenica da čovjek, što više ima, sve manje zahvaljuje.

Dužnost čovjeka je da se sjeti Svevišnjeg Allaha i da Ga spomene pri svakoj novoj blagodati koju mu On podari, a, nakon što se njome okoristi, tada ima i obavezu da Mu se zahvali. Uzvišeni Allah voli čuti glasove Svojih odanih robova kada Ga mole i traže od Njega. On doista voli da čuje riječi: ”Ja Rabbi!” (”Moj Gospodaru!”), koje lepršaju sa usana vjernika. Ponekad se Svemilosni Allah ne odazove odmah po­zivu molitelja, kako bi slušao glasove koji Ga dozi­vaju.

S druge strane, Uzvišeni Allah prezire glasove i pozive nevjernika. Iz tog razloga odmah udovoljava njihovim molbama kada Ga zamole i daje im od dun- jaluka ono što traže, bez imalo odlaganja. Darivanje dunjaluka i materijalnih dobara kod Boga ne pred­stavlja nikakvu vrijednost. Allahov Poslanik, sallal- lahu ‘alejhi ve sellem, u hadisu kaže: ”Kada bi ovoze­maljski svijet kod Allaha vrijedio i koliko krilo mu­šice, ne bi dopustio nevjerniku da u njemu popije ni gutljaja vode.”

Semantičko značenje dove je poziv ili dozivanje, ali se ona može koristiti i u drugim kontekstima. Ako dovu posmatramo na razini ljudi imamo slučaj da nadređeni ”moli”, upotrebljavajući izraz du‘a’ (dova), tada je ona naredba ili imperativ, tj. kada pret­postavljeni traži (poziva) podređenog, njegov poziv je obligacijske prirode. Nekada čovjek traži (poziva, moli) njemu ravnog u položaju i to nazivamo uslu­gom. U trećem slučaju termin du‘a’ (dova) dolazi u kontekstu kada podređeni traži nešto od nadređe­nog, što se naziva molbom.[1]

Želimo li razmotriti sintaktičku strukturu riječi Uzvišenog: ”Rabbigfir li” (”Gospodaru moj, oprosti meni”)[2], neupućeni u arapski jezik ka­zat će: ”Riječ ’Rabbi’ je dozivani (munada /vokativ/) ispred kojeg je skrivena čestica za dozivanje ’ja, a  ’igfir li’ je glagol u imperativu”, što je, naravno, laički iskaz. Poznavalac arapskog je­zika će iznijeti sasvim drugačije mišljenje: ”Riječ ’Rabbi’ je stilistička forma za iskazivanje dove ili molbe, ispred koje je skrivena čestica za dozivanje ’ja’, a ’igfir li’ je glagol u formi imperativa ko­jim se iskazuje značenje upućene dove.”

Dova u stručnom značenju može se definisati kao “iskazivanje potrebe koju rob traži i moli od svoga Gospodara”.

Dova sadrži tri elementa:

1.  onaj koji traži i moli, a to je čovjek, Božiji rob;

2.  onaj od koga se traži i koji može udovoljiti za­htjevu dove, a to je Uzvišeni Allah i

3.  ono što se traži, tj. srž ili zahtjev dove.

Svevišnji Allah je Taj Koji je postavio zakone ili uzročnike u svemiru kojeg je stvorio i zato se vjer­nik nikada ne oslanja na te uzroke, već na njihovog Stvoritelja. On ne upućuje dovu uzrocima, već Go­spodaru i Upravitelju uzroka.

Čovjek često upućuje dovu Uzvišenom Allahu u kojoj, usljed svog ograničenog znanja, ljudske manj­kavosti i pogrešnog promišljanja, traži od Njega ne­što, misleći da je u tome za njega dobro i uspjeh, ali Svemilosni Allah ne uslišava njegovu dovu, jer On, Čije je znanje apsolutno i sveobuhvatno, zna da je to zlo i nesreća za onoga koji moli, pa tako odbijanje te dove ustvari za čovjeka bude milost i nagrada.

Da bolje shvatimo ovu činjenicu navest ćemo je­dan primjer: Sin traži od oca da mu kupi pištolj radi lične sigurnosti, jer će ga se zbog toga ljudi pribo­javati i bit će spremniji da se zaštiti u slučaju opa­snosti. Ako ovu molbu gledamo iz perspektive sina, on je potpuno u pravu, no, u stvarnosti to nije baš tako. Postoji mogućnost da će se sin, s obzirom da posjeduje pištolj, olahko upuštati u svađe i sukobe s ljudima, što ima za posljedicu napetost, psihičku rastrojenost i nekontrolisano ponašanje, pa se može desiti da ispali hitac u svog protivnika i tako oduzme život nevinog čovjeka ili može svojim ponašanjem izazvati nekoga ko će njemu oduzeti život. Gledano na problem iz ove perspektive, ispravnije je i bo­lje za samog sina da otac ne udovolji njegovom za­htjevu. Sin će na takav odnos oca prema njemu gle­dati kao na onemogućavanje samoodbrane i posti­zanja sigurnosti, jer su mu skrivena razmišljanja oca i njegovi razlozi za odluku. Međutim, otac je dokučio suštinu stvari i izvagao korist i štetu, pa je na osnovu toga i postupio.

 


1. Dakle, u svim situacijama korišten je jedan izraz: du‘ii’ (dova, molba), ali se, ovisno od konteksta, pojavljivao u različitim značenjima.

[2]El-A‘riif, 151.

***

Odlomak iz knjige: “TAJNE I KORISTI DOVE”

Autor: Muhammed Mutevelli Eš-Ša’ravi

Knjiga je koncipirana tako da nam prvo objasni značenje dove, njene koristi, uvjete i vremena u kojima se dova uslišava. Allah s.w.t. nas je podučio kako da Ga molimo i što da tražimo u svojim dovama. Za svaku priliku i stanje postoji dova, pa nam autor navodi neke od njih…

Tvrdi uvez; 277 str; 23 cm
Cijena: 20 KM

Knjigu možete naručiti na e-mail kupiknjigu.live.com

Related posts

Leave a Comment