Ramazan 

Ramazanom protiv kladionica: Šerijatski stav o klađenju

Podijelite!

Također, ono postaje sve veći izazov društva, koje ne zna kako se nositi sa ovim porokom. Značajan broj muslimana se kladi i time ostavlja pozamašna sredstva u kladionicama u nadi da će im ta uplata donijeti sreću i novac. Ovdje želimo ukazati na stav Šerijata prema onima koji daju ili uzimaju novac na ime klađenja i da li taj novac u šerijatskopravnoj argumentaciji ima status halala ili harama.

Kur’an spominje klađenje, nazivajući ga el-mejsir – šejtanovo djelo, kada normira muslimanima ono što im je zabranjeno (haram) činiti. Komentatori Kur’ana el-mejsir definiraju kao: kocku (Ibn Omer i Ibn Abbas); klađenje u novac i usjeve (Ez-Zuhr); svaka aktivnost koja konstantno odvraća od spominjanja Allaha i obavljanja namaza je el-mejsir (El-Kasim b. Muhammed); svaka igra koju prati kocka, alkohol, povišeni tonovi i fizička razdražljivost je el-mejsir (Ibn Sirin); svako takmičenje za novac uplaćen od dvojice u igrama sa kockicama i šahu, te svako verbalno i fizičko nadmetanje za novac je el-mejsir (Es-Seadi); svaka igra u kojoj igrač ili dobija ili gubi uloženi novac je el-mejsir (El-Karadavi).

Navedene definicije se razlikuju po tome da li se u definiranju klađenja akcenat stavlja na formu ili suštinu samog čina klađenja. Svaka od navedenih definicija pojedinačno ukazuje na neki od elemenata klađenja. U jednoj se spominje sinonim za klađenje – kocka; u drugoj vrsta klađenja – u novac i usjeve; u trećoj oblici ponašanja koji prate klađenje – alkohol i galama; u četvrtoj postupci koji odvraćaju od zikra i namaza; a u posljednje dvije definicije se težište stavlja na samu suštinu klađenja. Rahmetli Besim Korkut u prijevodu značenja Kur’ana el-mejsir prevodi kao kocku.

Klađenje u savremenom kontekstu

Klađenje u našim prilikama je postalo uobičajeno. Svi se klade u sve, pa čak i u to da su najbolji – kako stoji u jednoj reklami kladionice. Klade se na lotu, na rezultate utakmica, u kladionicama, na internetu, preko sms-a, putem televizijskih emisija. Istina, ne zove se klađenje uvijek klađenje, ali suština je ista – svi uplaćuju, a novac dobije jedan ili više dobitnika. Za sve koji su taj puta „promašili“, poželi se više sreće drugi put. Važno je da se ne odustaje i da se igra (čitaj kladi). Ionako se sa uplaćenim novcem ne bi bilo bogatije, ali zato, hej, kad bi se dobilo… I tako redom i tako svaki mjesec, sedmicu, dan, sat.

Našem čovjeku je danas gotovo nemoguće zamisliti da ima država u kojima nema kladionica. A ima ih. I ima muslimana koji se nikada ne klade. Pa žive. Traže i nalaze nafaku na drugom mjestu.

Bitni elementi klađenja

U šerijatskopravnom smislu zabranjeno je svako klađenje u kojem imamo:

Dvije strane koje se klade; kladioničar ili više njih, sa jedne strane, i organizator klađenja, sa druge strane, svejedno bio on pojedinac ili firma;
Događaj na koji se kladi; fudbalska utakmica, trka konja, hrvanje, slanje određene riječi na naznačeni telefonski broj radi izvlačenja sretnog dobitnika;
Novac uplaćen na ime klađenja; kupovina bingo listića, cijena poslate sms poruke, telefonskog poziva ili troškova telekom operatera radi učešća u igrama na sreću.
Rezultat klađenja, koji može biti ili dobitak ili gubitak. Zanimljivo je da se u medijima naglašava samo dobitak, gubitak se ne spominje nego se samo kaže da ukupno uplaćeni nagradni fond iznosi toliko i toliko. Uglavnom gube i propadaju oni slabiji i siromašni. Kladionice i organizatori klađenja ne gube, osim ono što izgube od vjere, a to je najveća propast, kako kaže Uzvišeni: „Reci: ‘Stradaće, uistinu, oni koji na Sudnjem danu izgube i sebe i porodice svoje. Eto, to je pravo stradanje!’“ (Ez-Zumer, 15)
Šerijatskopravni dokazi o zabranjenosti klađenja

„Pitaju te o vinu i kocki. Reci: ‘Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.’“ (El-Bekare, 219) Poznato je šerijatsko pravilo po kojem je zabranjeno sve ono u čemu je šteta veća od koristi, a štete od klađenja su nesumnjivo veće od koristi koje klađenje sa sobom donosi, o čemu nam ovdje i Kur’an jasno govori kada spominje el-mejsir.
„O vjernici, vino i kocka, i kumiri, i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti?“ (El-Maide, 90-91). Klađenje (el-mejsir) pored toga što je nazvano šejtanovo djelo, ajetom je kategorizirano i kao odvratna stvar (er-ridžs), a kada se u Kur’anu kaže za nešto da je odvratno onda ta odvratnost može biti materijalna (maddijjen) ili osjetilna (ma’nevijjen). Kloniti se navedenih grijeha znači ne biti nikada na istoj strani sa klađenjem, u smislu: klađenje na jednu, a mi na drugu stranu.
„Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način i ne parničite se zbog nje pred sudijama da biste na grješan način i svjesno dio tuđe imovine pojeli!“ (El-Bekare, 188) Musliman je dužan da želi drugima ono što sebi želi. Ako na nepošten način uzmemo imovinu drugih, i drugi će na isti način uzimati našu. To što je klađenje zakonom dopušteno ne znači da je time stečena imovina sa pozicije učenja islama halal, jer šerijatski pravnici smatraju da „kadijina presuda sama po sebi ne može dopustiti zabranjeno (haram) niti zabraniti dopušteno (halal), kadija presudi onako kako mu se predstavi“. Pravno gledano, klađenje u našim prilikama jeste legalno (hukmen), ali ne i moralno (dijaneten), bez obzira na to što pojedini muslimani klađenje smatraju legalanim načinom poslovanja.

„Osoba koja igra tavle slična je osobi koja ruke umrlja svinjskim mesom i krvlju.“ (Muslim, 4/ 1770)
„Osoba koja se igra sa kockicama za sreću time iskazuje neposlušnost Allahu i Njegovom Poslaniku.“ (El-Hakim, 1/114)

Štetnosti koje klađenje nanosi vjeri muslimana

Klađenje je veliki grijeh (ismun kebir), a činjenje velikih grijeha je zabranjeno (haram) muslimanu. Allah, dž.š., nikada haram nije učinio putem za stjecanje opskrbe niti razlogom sretnog života na Dunjaluku. U Kur’anu je osudio i prozvao one koji su tvrdili da su trgovina i kamata isto „zato što su govorili: ‘Kamata je isto što i trgovina.’ A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu.“ (El-Bekare, 275) Islam nas uči da je u bogobojaznosti (takva) spas, a ne u klađenju, „a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada“. (Et-Talak, 2-3)
Klađenje je u ajetu spomenuto zajedno sa činjenjem širka i pijenjem alkohola, te samo nemarne (gafil) osobe mogu praviti razliku među njima u smislu (ne)dopuštenosti. U medijima se klađenje može prikazivati različitim od ostalih grijeha spomenutih u istom ajetu. To ni u kom slučaju ne može značiti da ih Šerijat razlikuje – svi su jednako zabranjeni (haram) muslimanima.

Klađenje je ogavno djelo, a ta ogavnost je istovremeno i pojavna i osjetilna. To opet dovodi do toga da ogavan bude i imetak stečen klađenjem. Allah, dž.š., hajrate plaćene novcem zarađenim klađenjem neće primiti, makar se radilo o hadžu, sadaki, gradnji džamije ili uvakufljenju imovine. Imovina stečena klađenjem može samo biti razlog da dove ne budu zbog toga primljene, kao kod osobe koju je Poslanik, a.s., spomenuo u hadisu kao „čovjeka na dugom putu, prašnjavog i nepočešljanog, koji sa podignutim rukama ka nebu doziva: ja Rabb, ja Rabb, a hrana koju jede nabavljena haramom, odjeća koju nosi kupljena haramom, sav je u haramu, pa kako takvom dova da bude primljena“.
Klađenje je šejtanovo djelo, a šejtan je čovjeku najveći neprijatelj. Šejtan plaši ljude siromaštvom i baja im kako se ne može finansijski opstati bude li se strogo pridržavalo šerijatskih principa poslovanja: „Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i zna sve.“ (El-Bekare, 268)

Klađenje sprječava napredak pojedinca i zajednice. Države koje zakonski omogućavaju organiziranje kladionica i smatraju prihode stečene takvim finansijskim aktivnostima neophodnim za punjenje državnih proračuna, ne uspijevaju kreirati bolje uslove za život građana. Kladioničarski mediji i ljudi su toliko moćni da se gotovo niko i ne usuđuje uputiti osudu klađenja. Klađenje se nudi kao kultura.
Klađenje odvraća od spominjanja Allaha i obavljanja namaza, a posljedica takve nemarnosti je: „A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti. (Ta-ha, 124)

Rezimirajući ovu temu, može se kazati da je zabranjena svaka igra na sreću koja sa sobom neminovno nosi ili zaradu ili gubitak novca. Isto tako, zabranjena je i svaka igra koja u potpunosti odvraća od sjećanja na Allaha i obavljanja namaza, ili vodi neprijateljstvu i mržnji. Sve ostale vrste igara i klađenja se mogu klasificirati između dopuštenih (mubah) i pokuđenih (mekruh).

Klađenje je nepošten način zarade i loša navika. Osoba koja je izgubila opkladu ili novac na kladionici, taj novac jeste dala po svom vlastitom izboru, ali, ipak, ne draga srca. I nije joj svejedno!

Klađenje je svaka igra u kojoj igrač ili dobija ili gubi uloženi novac i po Šerijatu je zabranjeno (haram).

Štetnosti klađenja po život muslimana su: unosi neprijateljstvo i mržnju među ljude, vodi nezaposlenosti i besposličarenju, vodi porastu kriminala i zločina u društvu, to je put nepoštenog uzimanja imovine od ljudi.

Izlaz iz teške životne situacije treba tražiti u iskrenom pokajanju Bogu, dovama i vraćanju vrijednostima Upute – Kur’anu i Sunnetu.

Piše: mr. Senad Ćeman

preporod.com

islamzivot.com

Related posts