Islam 

Tri putovanja muslimana

Podijelite!

“Kada omrkneš ne nadaj se da ćeš dočekati jutro, a kada osvaneš ne nadaj se da ćeš dočekati veče, iskoristi svoje zdravlje prije bolesti i život prije smrti.” (El-Buhari)

Smrt mojega oca, Allah da mu podari Džennet i nas sastavi sa njim, inspirisala me da govorim o ovoj temi. Ukopan je u prošli petak, 11.11.2011., pa molim Allaha, dž.š., da nagradi sve one koji na dženazu dođoše, dove učiše i saučešće izraziše.

Život na ovom svijetu ima tri faze. Mi smo kao u vozu koji se zaustavlja na tri stanice. Tvoja karta ima tri odreska. Na početku života si bio u materici svoje majke bez razvijenih organa, očiju, ušiju, mozga, jezika, usta, srca, pluća, vena, ruku, nogu, bez svijesti, a sićušan, kako kažu naučnici, koliko jedan desetohiljaditi dio milimetra. A to znači da si bio toliko sićušan da nisi bio primjetan čak ni pod mikroskopom. Zamisli da je deset hiljada ljudi zajedno u začetku bilo veličine samo jednog milimetra, ili stotinu hiljada ljudi skupa veličine samo jednog centimetra!! Subhanallah! Čudo, zar ne?

Tokom nekoliko mjeseci Uzvišeni Allah ti je podario oblik insana/čovjeka, da bi, uglavnom, nakon devet mjeseci Allahovom voljom napustio matericu i došao na ovaj svijet. Tako si završio sa prvim dijelom putovanja. Sa dolaskom na ovaj svijet, prvu kartu si potrošio i bacio. Nikada tu kartu više nećeš dobiti, niti će ti je iko refundirati. Nema karte i nema povratka u matericu. Gotovo! Prva faza života je zauvijek završena. To je putovanje samo u jednom pravcu. Pri izlasku iz materice si plakao, dok su se svi drugi veselili i radovali.

Dolaziš na ovaj svijet bespomoćan. Bez roditeljske pomoći bi neminovno umro. Slabiji si i od životinja, koje uglavnom odmah poslije rođenja, makar i s teturanjem, ustaju na noge, a tebi je trebalo dvije, pa i više godina da bi prohodao. Zamisli, totalno ovisan o drugome. Razmisli malo, ti koji misliš da si neko i nešto i misliš da posjeduješ nekakvu moć, silu, utjecaj!

Potom se razvijaš u dječaka, mladića, odraslog čovjeka, starca, ako ti je suđeno, da bi ponovo postao totalno nemoćan i ovisan o drugima. Ali, sada, na kraju drugog putovanja, ne može ti niko pomoći, jer životni voz je prešao drugu dionicu puta. Ni doktor, ni lijekovi, ni najsavremeniji aparati. Baš ništa.

Počašćen sam što držim oca za ruku, učim posljednje ajete sure Ja-Sin, a on mirno ispušta plemenitu dušu. El-hamdu lillah, sa Kur’anom, sa Allahovim riječima: “I zar nije moćan Onaj Ko je nebesa i Zemlju stvorio, da stvori njima slične? Jeste! On sve stvara, On sve zna! A odredba Njegova, kad On nešto hoće, samo je da tome kaže: ‘Budi!’ I ono biva! Pa neka je slavljen Onaj u Čijoj je Ruci Vlast nad svakom stvari, k Njemu ćete se vratiti vi!” (Ja-Sin, 81-83) K Njemu, k Njemu, brate moj.

Što je od Boga, slađe je od meda, kaže se, znam to, ali me u grlu nešto steže i suze same naviru. Gledam roditelja, nepomičan, jer je tijelo duša napustila, a vidim sebe, vidim svoje skoro i istovjetno mjesto. Kraj je drugog putovanja. Jedino što se putovanja ne završavaju istovremeno, i što su kod nekih duža a drugih kraća. Neko je rekao: “Svi smo mi mrtvi, samo se po redu kopamo.” Kažu: “Neka je po redu”, iako često stariji ispraćaju puno mlađe. Pouka je u tome da svakog momenta treba biti spreman za rastanak i odlazak bez povratka.

Onog momenta kad umremo, a niko neće smrti umaći, drugi dio putovanja je završen. I drugi dio karte je potrošen i bačen zauvijek. Sada svi plaču, a samo vjernik se raduje susretu s Gospodarom svojim. Kad nas spuste u kabur, povratka više nema. Niko se nije vratio. Svi smo svjesni da je gotovo.

Završen je život u materici, a završen je i život na Zemlji, dunjaluku. Sada te nose i spuštaju u kabur. Stigao si na sve tri stanice: materica, zemlja, mezar/grob. Potrošena je i karta. Sva tri odreska su bačena. Kada te polože u kabur, počinje novi život: život između kratkotrajnog dunjalučkog i vječnog ahiretskog. Na tom putovanju ćeš biti sve dok te ne proživi Onaj Koji te je stvorio u materici, pa ti omogućio život na zemlji i koji je odredio da preseliš s ovog svijeta i uđeš u kabur gdje ćeš čekati proživljenje. Kada budeš proživljen iz kabura, i taj treći dio putovanja je završen. I karta je potrošena i zauvijek bačena.

Prvi dio putovanja, u materici, traje obično devet mjeseci, drugi dio do nekoliko decenija, dok je treći najduži i o njemu zna samo Uzvišeni Allah. To je to. Završeno je, dakle, trodjelno putovanje.

Sad počinje novi život, novo putovanje, novi vid egzistencije. Novo je mjesto, vrijeme, način života, sve je novo. To je Ahiret, novi i vječni život, bez prolaznih stanica. To je vječnost.

Dragi moji prijatelji, nađemo li vremena za pitanje i razmišljanje odakle dolazimo? Odgovor na to nam daje Stvoritelj svega: “Zar čovjek ne vidi da ga Mi stavaramo od sjemena kapi, a on – neprijatelj otvoreni! I primjer nam navodi, a kako je stvoren – zaboravi! I veli: ‘Ko će kosti ove, kad budu istruhle, oživiti?!’ Ti reci: ‘Onaj će ih oživiti Koji ih prvi put stvori!  On za svako stvorenje dobro zna.” (Ja-Sin, 77-79)

Svi koji smo danas ovdje i svi ljudi na zemaljskoj kugli su bili sićušni djelić te kapljice. A pogledajte danas ljude: neki su obrazovani a drugi nisu, jedni su moralni, drugi nemoralni, neki bijeli, drugi crni i žuti, neki ljubazni a drugi drski, arogantni, ponositi i umišljeni, vlasnici titula i položaja itd. Takvi su danas, a bili su ništa. Poslušajmo riječi Uzvišenog: “Zar je to davno bilo kad čovjek nije bio pomena vrijedan? Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi; Mi mu na pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti.” (El-Insan, 1-3) Bude li razmišljao o ovim Allahovim, dž. š.,  riječima, čovjek će biti čovjek ne samo po izgledu i nošnji, već i u duši i po djelima koja čini drugima i sebi.

Neki će pitati: A ko je stvorio spermu? Nije suština u tome da li je starija koka ili jaje, već je pitanje šta je bilo prije i kokoši i jajeta. Tu je odgovor. I kokoš i jaje su stvoreni. Da li zajedno ili jedno prije drugoga, nije bit u tome. Stvar je u tome da su oboje stvoreni, kao što je i nas neko stvorio. Dakle, stvoreni smo i egzistiramo nečijom voljom i određenjem. Taj Neko je Svemogući Allah/Bog.

Mi egzistiramo, postojimo voljom i određenjem Uzvišenog Gospodara. A šta je to egzistencija? U rječnicima ćete naći da je egzistencija sve što je u vremenu i prostoru. Ono što živi u vremenu i prostoru ne može definisati ono što je izvan i iznad vremena i prostora. Mi smo ograničeni i ne možemo definisati neograničeno. Sve što egzistira u vremenu i prostoru ima ograničen vijek.

Allah, dž. š., kaže u Kur’ani Kerimu: “Tako Mi vremena”, da pokaže koliko je vrijeme važno i da je sve regulisano vremenom. Postoji vrijeme za buđenje, ustajanje, spavanje, za šetnju, za jelo, za rad, za učenje, odlazak, dolazak, posjete, da primiš platu, vrijeme za život i smrt, za rastanak, za namaze, za džemat, vrijeme za uzimanje lijekova. Apsolutno je sve regulisano vremenom. Svi ljudi, mladi i stari, ma ko bili i ma šta radili, potčinjeni su vremenu. Svi gledamo na vrijeme, kad smo počeli, kad nešto završili.

I svi imamo samo određeno i limitirano vrijeme. Uzvišeni Allah kaže: “Tako Mi vremena, čovjek je na gubitku, doista.” Svi ljudi će izgubiti sve dunjalučko. Rođeni smo bez išta i iza sebe ćemo ostaviti sve što smo stekli. Razmislimo da ćemo izgubiti snagu, pamet, vid, muževe, supruge, roditelje, djecu i život. Da li iko sumnja u to? Ne, niko! Ako neko sumnja neka ustane da ga vidimo. Sva stvorenja će umrijeti i sve će izgubiti “samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (El-“Asr, 1-3)

Vjerovati znači živjeti načinom života koji nam je Uzvišeni Allah propisao, i koji odgovorno djeluju i rade dobra djela koja će rezultirati korisnim plodovima na ovom – prolaznom i budućem – vječnom životu. Neka nas Allah, dž. š., sastavi u Džennetu sa poslanicima, našim najdražim, dobrima i odabranim.

Abudullah Hodžić, Preporod

Related posts