Znanje prije djela

Podijelite!

Jedan od najvažnijih, pažljivo razmotrenih prioriteta po šerijatu je: Davanje prioriteta znanju nad djelima.
Znanje prethodi djelu, i ono mu je vodič i upućivač. U hadisu koji prenosi Muaz, r.a., stoji: Znanje je vođa a djelo mu je sljedbenik.

 Zbog tog je imam El-Buhari u svome Sahihu stavio posebno poglavlje pod naslovom Znanje prije riječi i djela. Njegovi komentatori vele: Želio je reći da je znanje šart (uvjet) za ispravnost riječi i da riječi i djela dolaze  u obzir samo sa njim, a znanje  im je prethodnik, popravitelj  nijjeta i korektor djela. Kažu da je El-Buhari ukazao na to, tako da ne bi pomislio neko da znanje ne koristi osim sa djelima – što je nipodaštavanje znanja i popustljivost u njegovu traženju.

El-Buhari je spomenuo nekoliko ajeta i hadisa u korist te tvrdnje. Od ajeta koje je spomenuo je i sljedeći: Znaj da nema boga osim Allaha i traži oprosta za svoje grijehe i za vjernike i vjernice”

Ovdje je Allah naredio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme, da spozna tewhid, tj. da je Bog jedan, a zatim da traži oprosta, što je u stvari-djelo. I ova naredba, iako je upućena  Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme, odnosi se i na njegov ummet.

Zatim, riječi Uzvišenog: A Allaha se boje od robova Njegovih-učeni. , jer znanje uzrokuje strah (od Allaha) i podstiče na djela.
Poslanikove, sallallahu alejhi ve selleme, riječi su: Kome Allah želi dobro poduči ga vjeri. Jer, onaj ko se poduči vjeri, on će raditi i uljepšavati ono što radi.
Na davanje prioriteta znanju nad radom upučuju i prve riječi Objave: Uči, a zatim se govori o djelovanju,  u  riječima  Uzvišenog: O ti, pokriveni ! Ustani i opominji ! I Gospodara svoga veličaj! I haljine svoje očisti!

Znanju je data prednost, u odnosu na djelo, zato što znanje u načelima vjere  rastavlja istinu od laži, ispravno od neispravnog u riječima, propisano od novotarije u obredima( ibadetima), tačno od netačnog u poslovanjima (muamelatima), halal od harama u raspolaganju, vrijedno od hrđavog u ponašanju, prihvatljivo od neprihvatljivog u kriterijima i preovladavajuće mišljenje od slabijeg u riječima i djelima. Zato su brojni stari alimi, počinjali svoja djela: Poglavljem o znanju (nauci). Kao što je pisao imam El-Gazali u djelu Ihjau ulumi-d-din i Minhadžu-l-abidin, isto tako je i imam El-Munziri u djelu Et-Tergib ve et-terhib, nakon što je spomenuo hadise o nijjetu, iskrenosti i slijeđenju Kur’ana i suneta počeo poglavljem Znanje (Nauka). Fikh prioriteta o kome govorimo temelji se i kreće od znanja; znamo  šta ima prednost a šta možemo odgoditi. Bez tog znanja zalutali bismo potpuno u tamu. Divne su riječi halife Omer ibnu Abdu-l-Aziza: Ko bude radio bez znanja, nanijeće više štete nego koristi. To posebno biva  jasno kada su u pitanju neke skupine muslimana kojima ne nedostaje takvaluka, iskrenosti  i poleta, ali im nedostaje znanja, razumijevanja šerijata i vjerskih istina.

Haridžije npr. koje su se borile protiv Alije, r.a., i pored njegova ugleda i vrijednosti i zalaganja za islam, njegovih veza sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve selleme, ženidbenih i rodbinskih, dozvolile su njegovu krv i krv drugih muslimana misleći da se time približavaju Allahu, dž.š.! Oni su produžetak onog koji se suprotstavio  Allahovom poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme, prilikom podjele plijena rekavši mu  osorno i grubo: Budi pravedan, pa mu je on odgovorio: Teško tebi, ko je to pravedan, ako to nisam ja?! U drugom  rivajetu stoji da mu je grubi i osorni rekao : Boj se Allaha ! Na što mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, odgovorio : A zar ja nisam prvi od svih stanovnika zemlje koji treba da se boji Allaha?!”On i njemu slični nisu razumjeli politiku pridobijanja ljudi i ogromnu korist koja se time postiže, Allah dž.š. propisao je to u Svojoj  Knjizi dozvolivši da se od zekata da onima čija srca treba pridobiti. Zašto onda ne bi bilo tako i ako je u   pitanju  ratni plijen? Kada je jedan od ashaba zatražio da ubije tog drznika, spriječio ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, i upozorio na slične pojave riječima: Svoje namaze ćete smatrati beznačajnim u odnosu na njihove namaze i svoj post u odnosu na njihov post i svoja dijela u odnosu na njihova dijela. Oni će učiti Kur’an, ali on neće prelaziti njihova grla, izlijetati će iz vjere kao što strijela izlijeće iz luka. A riječi neće prelaziti njihova grla znače njihova ga srca neće razumijevati, niti će prosvjetljavati njihov razum, niti će se okoristiti od onog što su učili i pored mnoštva namaza i posta. Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, o njima takođe kaže: Ubijaće sljedbenike islama a ostavljati sljedbenike širka. Nesreća njihova nije u njihovim željama i nijjetima, već u njihovim razumima i shvatanjima. U jednom hadisu kaže se: Mladih zuba i malih shvatanja. Oni su zalutali zbog malo znanja koje imaju i nedostatka razumijevanja (fikha), zato se nisu okoristili Allahovom Knjigom iako tečno uče, jer je to učenje bez razumijevanja a možda su ga pogrešno i razumjevali, drugačije nego što je htio Allah Uzvišeni. Zato je veliki imam El-Hasan El-Basri upozorio da se ne  pretjeruje u ibadetu i djelima prije nego što se naoruža znanjem i razumijevanjem (fikhom). O tome je rekao jasne i poučne riječi: Onaj  koji radi bez znanja je kao putnik bez puta. Ko radi bez znanja više štete nanese nego koristi. Zato, tražite znanje a da ne štetite ibadetu, a izvršavajte ibadet  da ne štetite znanju  jer, neki ljudi su se posvetili ibadetu  a zapostavili znanje dok nisu digli svoje sablje na ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme, a da su tražili znanje, ne bi ih uputilo na ono šta su učinili.

ZNANJE – PREDUSLOV ZA SVAKU FUNKCIJU

Zbog svega spomenutog znanje je uvjet (šart) u svakom  upravljačkom poslu  svejedno da li je riječ o poslu političke prirode ili drugim rukovodećim, kao što je bio posao Jusufa, a.s., kojem je vladar  Misira rekao: Ti ćeš od danas kod nas uticajan i pouzdan biti. Postavi me  -reče- da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan,   pa mu je ukazao na lične sposobnosti koje ga kandiduju za ovaj veliki posao koji je obuhvatao: finansije, ekonomiju, projektiranje, poljoprivredu, snabdijevanje. Njegove osnovne sposobnosti su: čuvanje (koje ovdje znači povjerenje) i znanje, kojim se ovdje žele istaći iskustvo i sposobnost.

To odgovara onome što je rekla kći starca u suri “El-Kasas”, ajet 26:”…najbolje je da unajmiš snažna i pouzdana.”

Ili, ako je posao vojne prirode: kao što je rekao Allah Uzvišeni u obrazloženju  izbora Taluta za vladara nad ostalim prvacima sinova Israilovih:”Allah je njega da vama vlada izabrao”-reče on- “i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario.” (El-Bekare 247)

Ako je posao sudske prirode, čak se za kadiju uvjetuje isto što se i za halifu, tj. da bude mudžtehid. Nije dovoljno da kadija bude samo učen čovjek koji slijedi nekog od svojih predhodnika, jer je osnova znanja poznavanje istine sa delilom (dokazom), bez moranja da se slože  Zejd i Omer. Oni koji budu slijedili nekog drugog od ljudi, nemajući u tome dokaz ili imajući slab ili neprikladan dokaz, pa to nije nikakvo znanje .Učenjaci prihvataju kadiju koji oponaša (slijedi) nekog od svojih predhodnika, kao što prihvataju neuka vladara, samo u krajnjoj nuždi, s tim, što postoji  najniža granica od znanja  koju mora da  ima, ili će, u protivnom, suditi po neznanju pa će biti od stanovnika džehennema.

U hadisu koji prenosi  Burejde stoji da je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: ”Ima tri vrste kadija (sudija): dvije su u vatri, a jedna u džennetu. Onaj koji bude znao istinu i po njoj sudio on je u dženetu, a onaj koji bude sudio ljudima po neznanju, on je u vatri, U vatri će biti i onaj koji je poznavao istinu pa je varao pri suđenju.”- Hadis  se nalazi u četiri sunena a Albani kaže da je sahih.

ZNANJE  KOJE TREBA DA IMA MUFTIJA

Kao što je važno sudstvo, tako je važno i donošenje fetvi. Nije dozvoljeno da fetve donosi niko drugi osim čvrst alim (učenjak) i dobar poznavalac šerijatskog prava. U protivnom, zabranjivaće halal, dozvoljavati haram, oslobađati od vjerskih obaveza, tražiti da ljudi rade  ono što Allah od njih ne traži, odobravati  novotarije (bid’ate) ili, Allahove propise činiti novotarijama (bid’atima),vjernike nevjernicima činiti, smatrati pobožnim nevjerstvo nevjernika. Sve navedeno ili nešto od toga, dolazi kao rezultat nedostatka znanja i razumijevanja vjere (fikha), a posebno odvažnosti prilikom donošenja fetvi (šerijatsko pravnih rješenja) i dozvoljavanja da fetve donosi svako. Kao što vidimo danas, u našem vremenu, gdje su vjerski propisi postali poput slobodne ispaše koju pase ko god hoće i kako hoće, ko god ima jezik da govori ili olovku da piše, mada su i Kur’an i sunet  i naši divni prethodnici strogo upozoravali na čuvanje od nepromišljeno smjelog upuštanja u te opasne vode, bez potrebnih preduslova do kojih je veoma teško doći. A kako je  samo teško ih sabrati i osposobiti se za njih !!!

Posebno je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, naglasio neslaganje sa onima koji su brzopleto davali fetve u njegovo vrijeme, pa su tako jednom nekom ranjeniku, pošto je osvanuo džunup ukazali da se okupa, tj. da uzme gusul ne obraćajući pažnju na njegovu ranu što je bio uzrok njegove smrti. Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme,  nakon što je čuo za taj slučaj, rekao je: ”Ubili su ga, Allah ih ubio ! Zašto nisu pitali kad nisu znali, jer lijek za neznanje je da se pita, dovoljno mu je bilo da je uzeo tejemum.” Hadis prenose: Ebu Davud, Ahmed i El-Hakim, a Albani ga spominje među sahih hadisima u svome dijelu:” Sahihu-l-džami’i-s-sagir”, pod brojevima 4362 i 4363. Pogledaj da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, okarakterisao njihovu fetvu, kao da su ga ubili. Učinio je dovu protiv njih riječima: ”Allah ih ubio ! “Dakle fetva iz neznanja može i ubiti, a nekad može i uništiti. Zbog svega toga, prenose Ibnu-l-Kajim i drugi slaganje islamske uleme (idžma) u vezi sa zabranom donošenja fetvi  o Allahovoj vjeri bez potrebna znanja i to svrstavaju među riječi Uzvišenog: ”…i da o Allahu govorite ono što ne znate.” (Al-A’raf,  33)

Preneseno je toliko hadisa i mišljenja od ashaba i naših uzoritih prethodnika da je dovoljno da se zatvore vrata onima koji to zagovaraju, kao samozvanoj i polovičnoj ulemi.

Rekao je Ibn Sirin: ”Da umre čovjek kao džahil (neznalica) bolje mu je nego da kaže ono što ne zna”. A rekao je Ebu-l-Husejn El-Eš‘ari: ”Doista neki od njih daje fetvu po nekom pitanju, a da je pitan Omer, r.a., za to, sakupio bi  sve učesnike Bedra (prije nego što bi dao fetvu ).”

Šta bi tek činio kada bi vidio smjelost nekih naših savremenika?!
Rekli su Ibni Mes’ud i Ibni Abbas: ”Ko daje ljudima fetve o svemu oko čega ga pitaju, on je nenormalan!”

Rekao je Ebu Bekr: ”Koje će me nebo pokriti i koja će me zemlja zakloniti ako reknem ono što ne znam?!”

Rekao je Alija:”Najdraže mi je – ponovivši tri puta – kada čovjek bude pitan o onome o čemu zna, da odgovori: ”Allah najbolje zna!”

A Ibnu-l-Musejjib prvak tabi’ina ne bi donio fetvu a da ne bi rekao: ”Allahu moj spasi me i spasi druge od mene!”

Sve to govori o opasnosti davanja fetvi i da je vza davanje fetvi potrebno veliko znanje, široki vidici i bogobojaznost od slijeđenja sopstvenih i tuđih strasti.

Zbog toga čudi da studenti, učenici šerijatskog znanja, većinom oni koji tek počinju studirati, daju fetve ishitreno i namečući se, o najdubljim pitanjima, i najopasnijim problemima, i uzdižu se i nad velike alime, čak napadaju velike imame i poznate ashabe i govore za njih, u svome neznanju, opčinjenosti i napuhanosti: ”Oni su ljudi kao što smo i mi ljudi!!”

Prvo čemu su najpotrebniji jeste – da spoznaju vrijednost samih sebe, zatim – da razumiju ciljeve šerijata i istinsku stvarnost, ali umišljenost je gusti zastor, a nema pokreta niti snage bez Allahove dozvole.

NUŽNO ZNANJE ZA DA’IJU (ONOG KOJI POZIVA NA ALLAHOV PUT) I UČITELJA

Kao što je znanje potrebno za kadiju i muftiju, potrebno je i za da’iju i odgajatelja. Allah  Uzvišeni rekao je svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme: ”Reci:”Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi…” (Jusuf , 108.)

Svaki da’ija je slijedbenik Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme, i njegovo pozivanje mora da bude s dokazima. Što podrazumijeva jasan dokaz  u pozivu i da zna u šta poziva, koga poziva, i kako poziva?

Zato, kažu za pravog pobožnjaka (rebaniju) da je on taj  koji zna, koji radi i koji druge podučava, a na to upućuju riječi Uzvišenog: ”Budite Božiji, jer vi Knjigu znate i nju proučavate!” (Ali ‘Imran, 79)

Ibnu Abbas protumačio je riječ rebanijjin  da su to: ” Mudri znalci.”

Kaže se da je rebanijj i onaj koji podučava ljude jednostavnim pa složenim stvarima. Jednostavno znanje je znanje  koje je jasno iz mes’ela a složeno koje se izvodi iz njih.

Rečeno je: ”On je taj, koji ih podučava prvo pojedinostima prije cijelina, ili ograncima prije osnova ili predgovorima prije suština.”

Svim tim želi se ukazati na postepenost prilikom podučavanja, uzimajući u  obzir  okolnosti u kojima se nalaze učenici, njihove mogućnosti i postepeno podizanje njihova znanja.

Ono na što obavezuje znanje  na polju da’ve i podučavanja jeste da da’ija i učitelj u svom poslu krenu s lakšim a ne težim i sa obveseljavanjem a ne plašenjem, kao što se kaže u vjerodostojnom hadisu:

”Olakšavajte nemojte otežavati i obveseljavajte nemojte zastrašivati” (Prenose Buharija i Muslim) .

U komentaru navedenog hadisa El-Hafiz kaže: ”Želi se pridobiti onaj koji se približio islamu. Ne treba mu otežavati u početku, kao što je slučaj i sa kritikovnjem zbog griješenja. Treba raditi postepeno, jer ako je nešto u početku lahko omili se onom kojem se prilazi i prihvata je s dragošću. Uglavnom završava povećavanjem interesovanja, za razliku  od suprotnog pristipa.

Nije olakšavanje ograničeno samo na one koji su tek prihvatili islam, što neko može da razumije iz riječi El-Hafizovih  nego je to općenita i stalna stvar, obavezujuća za one koji su tek prihvatili islam ili su se tek  pokajali, ili bilo od bolesnih, starih i potrebnih kojima treba olakšica.

Znanje obavezuje da se uzme od vjerskih znanosti  koliko se može podnijeti i koliko može prihvatiti  razum, te da se ne govori o stvarima koje ne prihavata njihov razum, pa da to ne bi bio razlog smutnje.

O tome je Alija, r.a., rekao: ”Govorite ljudima o onome što razumiju i ostavite ono što ne mogu da prihvate, zar želite da zaniječu Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme .” Ibnu Mes’ud je rekao: ”Nećeš reći ljudima ni jedan hadis  koji ne dokučuje njihova svijest a da ne bude za nekog od njih fitnet (izvor smutnje).”

NUŽNOST RAZUMIJEVANJA U ODNOSU NA OBIČNO PAMĆENJE

Kada se govori o prednosti znanja nad radom treba naglasiti prednost shvaćenog znanja u odnosu na prenešeno, ili drukčije rečeno, prednost shvatanja i razumijevanja u odnosu na obično posjedovanje znanja i pamćenje (bez razumijevanja) jer pravo znanje se ogleda u razumijevanju i pamćenju. Islam želi od nas razumijevanje vjere, ne obično učenje vjere, kao što se spominje u ajetu: ”Svi vjernici ne treba da idu u boj. Nek se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj da mu se vrate, da bi se Allaha pobojali.” (Et-Tevbe, 122 ). U hadisu se spominje: ”Kome Allah želi dobro, uputi ga da razumije vjeru” (Bilježe Buharija i Muslim).

Fikh (razumijevanje) vjere je dublja, posebnija stvar od samog znanja, on je precizno (stvarno) razumijevanje. Zato Allah, dž.š., ga negira kod kjafira i munafika opisujući njihove osobine govoreći: ”…oni su ljudi koji ne shvaćaju” (El-Enfal, 65). U hadisu koji bilježi Muslim od Ebu Hurejre, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, veli: ”Ljudi su riznice kao što su riznice zlata i srebra, najbolji od njih u džahilijjetu je  najbolji i u isamu, ako shvati vjeru.”

U hadisu koji bilježe Buharija i Muslim od Ebu Musa’a se spominje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: ” Uputa i znanje sa kojim me je Uzvišeni Allah poslao je kao primjer velike i rodne kiše koja padne na zemlju, pa plodni predjeli prime vodu, i rastu trava i razno bilje, a ima i neplodnih predjela koji primaju vodu  i Allah njom okoristi ljude te je piju i koriste je za navodnjavanje, ili padne na predio koji je neplodan a i ne prima vodu niti na njemu išta raste, to je kao primjer onog ko shvati Allahovu vjeru i okoristi se od onog što me je Allah poslao, pa nauči i druge podučava, i primjer onog koji  se i ne osvrće za tim i ne prihvata Allahovu uputu s kojom sam poslan.”

Hadis poredi ono s čim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, (od upute i znanja) sa velikom rodnom kišom koja oživljava mrtvu zemlju kao što vjerske znanosti oživljavaju srca ili, kao što poredi vrste ljudi i načine na koje prihvatanju znanje sa različitim vrstama zemlje. Najbolja vrsta je ona koja shvata znanje, koristi se njime i druge podučava. Ona je poput čiste i plodne zemlje koja prima vodu pa se njome koristi i rađa rastinje i mnogo bilje. Druga vrsta su oni koji imaju dobro pamćenje, ali nemaju oštrinu razumjevanja niti čvrstinu shvatanja da izvode rješenja i značenja. Oni znanje pamte i čuvaju dok ne dođe onaj koji ga traži, koji je potreban i koji je žedan njihovog znanja, koji je dostojan da se njime koristi i druge okoristi, uzima ga od njih i okorištava se njime. Okoristili su se time što su dostavili znanje i ta vrsta je kao neplodna zemlja koja zadržava vodu dok ne dođe onaj koji će je popiti, njome napajati ili navodnjavati. To je ono na šta se ukazuje u poznatom hadisu: ”Allah se smilovao čovjeku koji čuje moje riječi pa ih zapamti,  zatim ih prenese kako ih je čuo pa možda onaj koji to prenosi nije fekih (onaj koji to razumije) i možda to prenese onom koji to bolje razumije od njega.” (Sahihu-l-Džami’i-s-Sagir, 6763 – 6766).

I treća vrsta, to su oni koji nemaju ni razumijevanje ni pamćenje, niti znanje niti rad, i oni su kao pustinjska zemlja koja niti prima vodu niti je zadržava za drugog.

Hadis upućuje na vrstu ljudi koji imaju najveći stepen kod Allaha, dž. š., i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, a to su oni  koji su razumijevanjem i shvatanjem obdareni za njima slijede oni koji su obdareni pamćenjem i zato je na osnovu ovog bolje znanje od prenošenja odnosno bolji su ljudi koji razumijevaju vjeru (fekihi) od ljudi koji je  samo prenose svojim pamćenjem (tj. hafiza).

U najboljim stoljećima ovog ummeta (prva tri stoljeća) prvenstvo i ugled zauzimao je fekih, a u stoljećima padanja i zaostajanja to mjesto pripadalo je hafizima!

Ne želi se reći da hifz (puko pamćenje) nema nikakve vrijednosti i da ljudska memorija nema koristi, jer to nije tačno, ali hifz (puko pamćenje) je obično pohranjivanje činjenica i saznanja, da bi se okoristio od njih poslije. Pamćenje nije cilj sam po sebi već je sredstvo da bi se došlo do drugog. Greška je u tome što su muslimani svoju pažnju posvetili više hifzu (pukom pamćenju) nego razumijevanju i što mu daju veći ugled i pravo od onog kojei zaslužuje.

Tefsir, hadis, fikh, usul, akida, da’va, i ako su  ummetu su danas daleko potrebniji  a i njihova korist je i veća i plodnija.

Opće obrazovanje u našim zemljama oslanja se na pamćenje i šutnju, a ne na razumijevanje i usvajanje gradiva. Zato se vrlo često poslije ispita zaboravi ono što je naučeno, a ono što je bilo bazirano na razumijevanju i praktičnoj primjeni ostaje u sjećanju i brzo se ne zaboravlja.

PRIORITET CILJEVA NAD VANJŠTINOM

Treba ponirati u ciljeve šerijata, poznavanje njegovih tajni i uzroka, povezivanje jednih sa drugim, vraćanje sporednih  mesela  njihovim  osnovama i  posebnosti ka općem, ne zadovoljavajući se zadržavanjem na vanjštini i doslovnim značenjima teksta.

Od poznatih stvari na koje ukazuju mnogi citati iz Kur’ana i suneta, kao i izučavanja pojedinih propisa iz različitih poglavlja ibadata i muamelata i različitih udruživanja porodičnih, društvenih, političkih, državnih je da Zakonodavac ima ciljeve u svemu što je propisao, neovisno da li se to ticalo naredbi,  zabrana ili dozvoljenih stvari i nije propisao ništa neplanski i bezrazložno nego je sve propisao s mudrošću koja dolikuje Njegovoj  uzvišenoj savršenosti, Njegovom znanju,milosti i dobročinstvu prema stvorenjima. Njegovia imena su i :”El-Alim” (Sveznajući) i ”El-Hakim” (Mudri) i On je Mudri u vezi sa svim što je propisao i naredio, stvorio i odredio. Njegova mudrost jasno se pokazuje u svijetu odredbi, kao što se jasno pokazuje i u svijetu stvaranja “A zar nije samo On taj koji stvara i upravlja:” (El-E’raf, 54). Ništa nije bez razloga stvorio i ništa nije bez razloga propisao.

Njegova razumom obdarena stvorenja kažu: ”Gospodaru naš, Ti ovo nisi uzalud stvorio.” (Ali Imran, 191). Mi kažemo: ”Gospodaru naš, Samo Tvojom mudrošću ovo je propisano!”

Nesreća mnogih koji se bave vjerskim znanjem  je u tome što plivaju na površini i nisu se spustili u dubine. Oni nisu spremni  niti za plivanje niti za ronjenje u njenim zakonima. Zabavila ih je vanjština i odvratili su ih sporedni problemi od osnovnih. Njegovim robovima ponudili su Allahovu vjeru i šerijatske propise. Šeriat se pokazuje iz njihovih jezika i njihovih pera, nepotpun u realizaciji ljudskih interesa, a nepotpunost nije u šerijatu već u njihovim shvatanjima koja su prekinula sve spone između šerijatskih propisa.
Njih ne zanima što su razdvojili iste stvari  a spojili kontradiktorne.

Najviše do čega je dovelo to iskrivljeno vanjsko tumačenje jeste sužavanje onog čemu je Allah dao širinu i otežavanje onog što je šerijat olakšao, zatim zamrzavanje onog što inače treba da se razvija i sputavanje svega onog što treba da se  slobodno obnavlja.

Related posts