Zanimljivosti 

Kako sam prestala da vičem na djecu

Podijelite!

0ec7f420506d09ba161ebf8cf308707f_XLPoštujem poruke koje dobijam od svoje djece- bez obzira da li su nažvrljane markerom na žutim samoljepljivim papirima ili pisani savršenim rukopisom na papiru sa linijama. Ali pjesma koju sam dobila od moje prvorođene kćerke na mene je ostavila dubok dojam.

Prvi stih pjesme mi je izazvao uzdah prije nego što su tople suze krenule niz moje lice.

„Važna stvar o mojoj mami je… ona je uvijek tu za mene, čak i kada sam u nevolji“.

Vidite, nije tako uvijek bilo.

Usred mog veoma zbunjenog života, započela sam jedan sasvim nov običaj koji je bio sasvim drugačiji od načina na koji sam se do tada ponašala. Postala sam osoba koja viče. Nije bilo često, ali je bilo ekstremno- kao prenaduvani balon koji se iznenada pojavi i učini da svi koji čuju zadrhte od straha.

Šta je to bilo u vezi sa mojom djecom, koja su tada imala tri i šest godina, što je izazvalo da se pogubim? Da li je to što je ona insistirala da otrči po još tri narukvice od perli i svoje omiljene ružičaste naočale kada smo već kasnili? Da li je to zbog toga što je ona pokušala sama da naspe svoje žitarice i što je bacila cijelu kutiju na kuhinjski pult? Da li je to što joj je ispalo i razbio se moj posebni stakleni anđeo na drveni pod nakon što joj je rečeno da ga ne dira? Da li je to zbog toga što je nastojala da ne zaspe kada mi je bio potreban mir i tišina? Da li je to zbog toga što su se njih dvije svađale oko glupih stvari poput koja će prva izaći iza auta ili koja će dobiti više sladoleda?

Da, to su one stvari- normalne nezgode i tipični dječji problemi i ponašanja koja me iritiraju do te mjere da izgubim kontrolu.

Ovo nije lagana rečenica za napisati. Niti je to jednostavan period mog života za prisjećanje, jer iskreno, mrzila sam se u tim trenucima. U šta sam se pretvorila kada sam vikala na dva mala dragocjena bića koje sam voljela više od života?

Dopustite mi da vam kažem šta mi se dogodilo.

Šta mi je to odvlačilo pažnju.

Pretjerana upotreba telefona, previše obavezivanja, predug spisak obaveza i težnja sa savršenstvom su me iscrpili. A vikanje na ljude koje volim je bilo izravna posljedica gubitka kontrole koji sam osjećala u životu.

Neizbježno, morala sam negdje puknuti. Pukla sam iza zatvorenih vrata među ljudima koji su mi najviše značili.

Sve do jednog sudbonosnog dana.

Moja starija kćerka je sišla sa stolice i nastojala je da nešto  dohvati kada je slučajno bacila cijelu kesu riže na pod. Dok je milion zrnaca letjelo po podu poput kiše, oči mog dijeteta su se ispunile suzama. I tada sam to vidjela – strah u njenim očima dok se pripremala za majčinu tiradu.

Ona se mene boji, pomislila sam i to shvatanje je bila najbolnija moguća stvar. Moje šestogodišnje dijete se boji moje reakcije zbog njene nevine pogreške.

Sa dubokim žaljenjem sam shvatila da nisam onakva majka uz koju sam htjela da moja djeca odrastaju, niti sam takva željela da provedem ostatak svog života.

U narednih nekoliko sedmica nakon ove epizode, doživljela sam slom prosvjetljenja- moj trenutak bolne spoznaje koji me je preokrenuo na drugačiji put gdje sam ostavila po strani sve ono što mi je odvlačilo pažnju i gdje sam se bavila onim što je stvarno važno. To je bilo prije tri godine – godine laganog odvajanja od preterivanja u upotrebi elektronskih smetala u mom životu… tri godine oslobođena od nedostižnih standarda savršenstva i pritiska društva da „sve postigneš“. Kako sam se oslobađala svojih unutrašnjih i vanjskih smetnji, bijes i stres koji su kuhali unutar mene su polako nestajali. Sa manje tereta na leđima, bila sam u mogućnosti da reagujem na pogreške i nestašluke moje djece na mnogo smireniji, saosećajniji i razumniji način.

Govorila sam stvari poput: “To je samo sirup od čokolade. Možeš to da obrišeš i kuhinjski pult će biti kao nov“.

(Umesto da pretjerujem, ogorčeno uzdišem i kolutam očima.)

Ponudila sam se da držim metlu dok ona čisti cerealije koje su prekrile pod.

(Umjesto da stojim nad njom sa pogledom negodovanja i krajnje muke.)

Pomogla sam joj da razmisli gdje je ostavila svoje naočale.

(Umjesto da je postidim što je tako neodgovorna.)

A u momentima kada iscrpljenost i neprekidna kuknjava hoće da progovore iz mene, ušetam u kupatilo, zatvorim vrata za sobom i dam sebi malo vremena da dišem i podsjetim se da su one samo djeca, i da djeca griješe. Baš kao i ja.

Vremenom je strah koji se vidio u očima moje djece kada upadnu u nevolju je nestao. I hvala Bogu, postala sam utočište u njihovim teškim trenucima, umjesto neprijatelj od kog treba da bježe i skrivaju.

Nisam sigurna da bih pisala o ovoj temeljnoj transformaciji da se nije dogodio incident dok sam završavala rukopis za moju knjigu. U tom trenutku sam osjetila da me je život skrhao i potreba da vičem mi je bila na vrh jezika. Privodila sam kraju posljednja poglavlja knjige kada se moj kompjuter zamrzao. Iznenada, izmijene na tri cijela poglavlja su nestale pred mojim očima. Provela sam nekoliko minuta grčevito pokušavajući da povratim posljednju verziju rukopisa. Kada mi to nije uspjelo, konsultovala sam i „backup“ samo da bih otkrila da je i tamo rukopis nestao nekom greškom. Kada sam shvatila da nikada neću povratiti izmjene na ta tri poglavlja, htjela sam plakati, ma željela sam vrištati.

Ali, nisam mogla jer je bilo vrijeme da pokupim djecu iz škole i odvedem ih na plivanje. Uz ogroman napor sam se suzdržavala, ali sam mirno zatvorila svoj kompjuter i podsjetila sebe da postoje mnogo, ali mnogo gori problemi od ponovnog pisanja ovih poglavlja. Zatim sam rekla sebi da ne postoji apsolutno ništa što bih mogla sada učiniti u vezi tog problema.

Kada su moja djeca ušla u auto, odmah su znala da nešto nije u redu. „Šta nije u redu, mama?“ pitale su uglas nakon samo kratkog pogleda na moje blijedo lice.

Došlo mi je da vrisnem „Samo sam izgubila četvrtinu moje knjige!“

Osjećala sam se kao da udaram volan pesnicom jer je sjedenje u autu bilo posljednje mjesto na kojem sam željela biti u tom trenutku. Željela sam da idem kući i popravim moju knjigu – a ne da vozim djecu na plivanje, cijedim mokre kupaće kostime, češljam zamršenu kosu, pravim večeru, stružem prljavo posuđe i ušuškavam ih za spavanje.

Ali umjesto toga smireno sam rekla „Malo mi je problem da sada pričam. Izgubila sam dio knjige. I ne želim da pričam jer sam jako frustrirana“.

„Žao nam je“, rekla je starija kćerka za njih obje. I onda, kao da su znale da mi je trebalo prostora, bile su mirne sve do bazena. Djeca i ja smo obavile sve aktivnosti tog dana i, iako sam bila tiša nego obično, nisam vikala i dala sam sve od sebe da se suzdržim od razmišljanja o knjizi.

Konačno dan se polako privodio kraju. Ušuškala sam mlađu kćerku u krevet i legla pored starije za uobičajeno „večernje ćaskanje“

„Da li misliš da ćeš povratiti poglavlja?“, tiho je pitala moja kćerka.

I tada sam počela da plačem, ne toliko zbog tri poglavlja, znala sam da mogu ponovo da ih napišem, moj slom je bio više zbog iscrpljenosti i frustracije koju zahtjeva pisanje i uređivanje knjige. Bila sam tako blizu kraja. Kako mi je to samo oduzeto iz ruku je bilo nevjerovatno razočaranje.

Na moje iznenađenje, moje dijete je pružilo ruku i nježno me pomilovalo po kosi. Izgovorila je ohrabrujuće reči poput „Kompjuteri mogu da budu tako frustrirajući“ i „Mogu pogledati backup i vidjeti da li mogu da popravim knjigu“. I na kraju „Mama, ti to možeš. Ti si najbolji pisac kojeg poznajem“, i „Pomoću ti kako god mogu“.

U moje vrijeme ‘nevolje’ ona je bila tu, strpljivo i saosjećajno me hrabreći i ne pomišljajući da me dotuče kad sam već bila na dnu.

Moje dijete ne bi naučilo ovaj odgovor pun empatije da sam ja ostala ona osoba koja viče. Jer vikanje zatvara komunikaciju, prekida veze, ono uzrokuje se ljudi udaljavaju, umjesto zbližavaju.

Važna stvar je….moja mama je uvijek tu za mene, čak i kada sam u nevolji.

Moje dijete je to napisalo o meni, ženi koja je prošla kroz težak period na koji nije ponosna, ali iz kog je naučila. I u riječima moje kćerke vidim nadu i za druge.

Važno je… da nije prekasno da prestanete da vičete.

Važno je… da djeca opraštaju – pogotovo ako vide da se osoba koju vole pokušava promijeniti.

Važno je… da je život prekratak da bismo se nervirali oko prosutih cerealija i zagubljenih cipelica.

Važno je… da bez obzira šta se dogodilo jučer, danas je novi dan.

Danas možemo odabrati da reagujemo mirno.

I na taj način, učimo djecu da mir gradi mostove – mostove kojima možemo krenuti u vrijeme nevolja.

Napisala: Rachel Macy Stafford

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Related posts